U Ulcinju se, među rijetkim sačuvanim heraldičkim znamenjima, nalaze i grbovi dvije istaknute venecijanske plemićke porodice.
Piše: Savo Marković
Jedan, koji se nalazi na kući u središnjoj ulici u Starom gradu, najprije je prepoznatljiv po središnjem elementu znamenja, euharistijskom monogramu. Hrišćanski simbol koji je sastavljen od tri velika početna slova Isusovog grčkog imena: I (iota), H (eta) i S (sigma); IHSOYS (Iesous) – često je – zbog čitanja grčkih slova kao da su latinska, simbolički različito interpretiran, ali svakako u kontekstu tvrdnji o njegovom nositelju.
U XIV vijeku dolazi do intenziviranja liturgijskog poštovanja imena Isus; teološkim djelovanjem sv. Vinka Ferrera (†1419.), sv. Ivana Kapistrana (†1456.) i posebno sv. Bernardina Sijenskog (†1444.). Franjevac opservant od 1403. sv. Bernardin je na propovijedima u Italiji podsticao na pouzdanje u Isusovo ime i blagosiljao prisutne pločom na kojoj se, obavijeno kružnicom, odnosno zaokruženo vijencem zraka, zlatom sjajilo Isusovo ime. Uz navedeno, nad srednje slovo monograma počeo je da se dodaje krst.
Ulcinjski monogram je obavijen tekstom iz Jevanđelja po Luki, koji se nalazi u Vulgati; „NEMO PROFETA ACEPTVS EST IN PATRIA SVA“. Geslo je na navedeni način napisano u kapitali, s početnim krstom i romboidnim ukrasima između riječi koje slijede. Citat iz Lukinog jevanđelja 4.24: „nikakav prorok nije mio na svojoj postojbini“ – „nijedan prorok nije prihvaćen u svojoj domovini” (it.: „nessun profeta è gradito in patria”), a odnosi se na Isusove riječi u Nazaretu, kojima je stigmatizovao hladan prijem od zavičajaca, referiran je i drugim jevanđeljima. Po Mateju sličan citat sadrži gl. 13.57, po Marku 6.4 i Jovanu 4.44 („Jer sam Isus svjedočaše da prorok na svojoj postojbini nema časti“). Poslovica se obično koristi da označi kako se teško priznaju vlastite zasluge u rodnom kraju, u kojem je neko poznat od malena, gdje je odrastao kao običan čovjek, sa svim svojim slabostima (u kojem se sve zna o njemu i o njegovoj porodici), ili da se sa žaljenjem konstatuje kako često zavist i nerazumijevanje zemljaka prinude ljude od vrijednosti da uspjeh nastoje postići daleko od zavičaja. Frazu je citirao i Giordano Bruno u posljednjem poglavlju svojeg djela De Magia.
Ne može se poreći da je pripadnik familije Civran koji je heraldičko znamenje postavio, njime ovjekovječio poseban spomen na svoj boravak u Ulcinju. Možda da pokaže da je lakše steći priznanje daleko od kuće. Uistinu, ulcinjski provizor Giacomo (Jacobus) Civran prije 23. septembra 1425. piše u Veneciju o potrebi sprovođenja neophodnih opravki, snabdijevanju sredstvima za odbranu i obezbjeđenju potrebnih građevina – zasigurno i one u kojoj je trebao da se smjesti („de reparationibus, munitionibus et aedificiis neccessariis“). Bilo je to vrijeme prvih godina po uspostavi mletačke vlasti, koja će u Ulcinju u kontinuitetu potrajati naredni vijek i po.
Familija Civran je pripadala venecijanskom patricijatu. Za nju se govorilo da je porijeklom iz Cervie, dok neki smatraju da je njen član učestvovao u izboru prvog mletačkog dužda. Članovi starog gradskog Vijeća, pripadnici porodice Civran ušli su u venecijansko Veliko vijeće (Maggior Consiglio) prilikom njegovog zatvaranja 1297. godine. Porodično znamenje pojedinih ogranaka je zlatni ili srebrni jelen. U Ulcinju je na oba grba u obliku štita prikazan u uspravnom položaju, s istovjetnom predstavom nad šljemom, točenicom i ukrasnim lišćem.
Drugo sačuvano heraldičko obilježje predstavnika mletačke vlasti u Ulcinju pripada izdanku patricijske porodice Michiel. Njegov profilisani grb je u obliku glave konja. Prema tradiciji, familija Michiel je iz Rima stigla u venecijansku lagunu oko V vijeka. Uključivši se rano u politički život, njeni članovi su učestvovali u izboru prvog mletačkog dužda, Paola Lucia Anafesta. Stekavši prestiž tokom prvog razdoblja Republike, porodica je u XII vijeku dala čak tri dužda (Vitale I, Domenico i Vitale II). Njeni pripadnici su za Stato da Mar stekli Rab i Osor, kao i posjed u grčkom arhipelagu. Istakli su se i kao generali i putnici. Knez Ulcinja, prije 1499. godine, bio je Andrea Michiel, a na njegovo ime upućuju i slova koja se nalaze grbu sa lijeve i desne strane. Od oktobra 1499., a bilježi se da je tako bilo i od aprila do oktobra 1500. godine, Andrea Michiel je kao providur u južnojadranskim mletačkim stečevinama mogao izdavati naređenja i barskom potestatu.
Navedena heraldička znamenja su svjedočanstva različitosti i civilizacijskog vrenja u nekadašnjem jadranskom strategijskom punktu, znamenitom po dugoj istoriji, promjenljivosti njenog diskursa i egzemplarnosti njenih obrata.
