Prilično skromno obilježen je jedan značajan datum iz crnogorske istorije - 9. januar, kad je prije 140 godina, po novom kalendaru, Bar oslobođen od Turaka i kad je Crna Gora, kao prva Južnoslovenska država, izašla na more.
PIŠE: Milan VUJOVIĆ
Uvijek sam se pitao je li bilo mojih predaka s Ljubotinja u vojsci knjaza Nikole koja je opsijedala Bar. Pretpostavljam da jeste.
Onda mi je moj dobri rođak s Cetinja Milorad Sanja Vujović poslao faksimil jednog teksta iz kojeg se vidi da je naš najslavniji predak imao svoj udio u tom događaju.
O tome pišu Ilija Zlatičanin, 1938. u listu "Zeta" i Pavle Đonović, 2002. u "Pobjedi".
Ukratko, stvar stoji ovako: Pošto je lako pregazio Brda i jedan dio Crne Gore, Sulejman paša je u ljeto 1877. počinuo u Podgorici, prije pohoda na Cetinje. Ali, taman kad se spremao da definitivno pokori Crnu Goru, stigla je vijest da je carska Rusija objavila rat Turskoj. Sulejman paša je svu vojsku s kojom je krenuo na Cetinje, i dobar dio one koju je zatekao u Podgorici, preusmjerio ka istoku. Onda je i knjaz promijenio pravac kretanja svoje vojske: umjesto da Sulejmana, kao što je bio riješio, dočeka u Lješanskoj nahiji, krenuo je na Bar. I to u najvećoj tajnosti. Plašio se, naime, da za njegov pohod ne sazna Austrija koja nikad ne bi dozvolila da se Crna Gora teritorijalno proširi, posebno na Jadransko more.
Stoga je knjaz Nikola svom namjesniku na Cetinju, svom vjenčanom kumu, vojvodi Petru Vujoviću, uputio povjerljivo pismo u kojem ga obavještava o pohodu na Bar, upozoravajući ga da za njegovu namjeru nikako ne smije da, prije vremena, sazna Temal, austrijski poslanik na Cetinju. Poslaće mu novi telegram poslije kojeg može sve da objelodani.
Temal je vojvodu Petra doživljavao kao junačinu, ali i neškolovanog čovjeka od koga će lako izvući sve što ga interesuje, pogotovo što je znao za vojvodinu slabost - da voli da igra "fircik", kartašku igru koja je u to vrijeme bila u modi. Temal je svako popodne dolazio u "Velju lokandu" i sastajao se sa vojvodom, pod izgovorom da igraju "fircik", a u stvari, da čuje novosti iz tabora knjaza Nikole.
Igrali su karte i tog 13. novembra 1877. (po starom kalendaru) kad je bombardovanjem utvrđenja na Sutormanu, započela bitka za Bar. Usred partije, poštar je donio telegram vojvodi Petru, koji ga pročita i "strpa u špag".
Temal je upravo podijelio karte i, videći promjenu na vojvodinom licu, upita: "Gospodine vojvodo, ima li šta novo?"
Petar, u stilu svojih potomaka, prvo pogleda u karte i, "muzirajući" ih, napokon reče: "Gospodine poslaniče, imam jednu malu i jednu veliku novost."
"Molim, molim, ja želim da me uveselite, mogu li da čujem prvo malu novost?"
"Imam četrdeset u kupe."
"A šta je velika novost?"
"Knjaz Nikola upravo bombarduje Bar i njegovu okolinu!"
* * *
Jedan mudar čovjek je zapisao da je istina najjače oružje u rukama malih ljudi.
* * *
Prije neki dan sam prekršio zavjet koji sam dao sebi: da neću nikad svirati vozaču ispred mene na semaforu kad se upali zeleno svijetlo. Mrzim tu nestpljivost, aroganciju (šta li?) kod naših ljudi, koji ne mogu da sačekaju jednu sekundu a da ne zatrube. Čeka ih, zaboga, neki strašno važan posao.
Ali, vozač ispred mene je bio očito zaboravio da je na semaforu, pa sam bio prinuđen da diskretno svirnem.
* * *
U ovih mojih skoro šest decenija od mene su se, možda, jedino bojale - muve. Stvarno sam ih majstorski lovio, imao sam munjevitu desnicu. I za to umijeće sam redovno, posebno ljeti, dobijao pohvale, prvo od majke, a onda i od supruge.
Sada se ni muve više ne plaše od mene, ne mogu da savijem kažiprst i lako mi pobjegnu iz šake...
* * *
Nekad su ljudi bili srećniji, više su se smijali, više se družili, više su uživali u svakom svom danu. Sada su dovoljni sami sebi.
A da bi otuđenost, koja poprima zabrinjavajuće razmjere, bila kompletna,
neophodno je, naravno, da svako ima "pametni" telefon.
* * *
Nedavno sam u "Promenadi" Radio Bara ugostio naše iseljenike iz Čikaga. Dobro im je u Americi, ali kažu da bi se rado vratili da penzionerske dane provedu u Crnoj Gori, samo da je bolja - zdravstvena zaštita. Pod tim podrazumijevaju uslove boravka u zdravstvenim ustanovama i medicinsku opremu. Nisu pominjali da li imaju povjerenje u stručnost i etičnost crnogorskih ljekara. Vjerujem da imaju.
U Crnoj Gori posljednja bolnica izgrađena je prije 42 godine, a svih osam koliko ih ima u državi, sagrađene su ili obnovljene pedesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, od strane tadašnje komunističke vlasti.
* * *
Završio sam prvu ruku svog trećeg romana, pod radnim naslovom "Počelo je s nesanicom". To je kratak porodični roman, priča o svima nama. Vidjećemo šta će prvo reći oni koji ga čitaju u rukopisu...
* * *
Počinje drugo polugođe, vraća se graja ispod našeg stana, sve opet ima smisla...
