„ Pa, dobro Miki, gdje si ti??? Bez tebe je barska pjaca MRTVAAA!!“. Ili kad pođeš – pošao si!

Piše: Labud N. Lončar

Kažu ljudi kad pođeš - pošao si. Ne, daleko bilo na onaj svijet, nego kad pođeš u penziju. Kad se odseliš. Pođeš na selo. Kao da nikad nijesi nigdje radio. I zaborave te svi koji ostaju da rade i oni kojima si valjao. Računaju kako i kada će oni poći u penziju i kako će provesti dane..a krajem svake godine ljudi odlaze. Neki svojom voljom, neki silom.

U ove kišne dane sjetih se našeg prijatelja Sveta. Svetozara Đurišića. Pjesnika. Bivšeg radnika vodovoda. Otišao čovjek u penziju. I što bi rekli „vojna tajna“ je podatak kolika mu je penzija. Ni rusi nebi sa svim parama mogli saznat kolika je. Plus, država se zdušno postarala da mu za cijeli jedan euro uveća penziju a zbog učešća u oružanim snagama dok nas je ono prijateljski NATO bombardovao.

Cijeli jedan euro!

I tako, naš Sveto je zadnje dane na radnom mjestu provodio na zelenoj pijaci u malenoj prostoriji za jednim malim stolom i dvije- tri poluslomljene stolice. Narod dolazio plaćao račune i pojedinci su stojeći ili polučučeći (zbog takvih stolica) na brzinu odigrali partiju šaha sa njim jer je inače veliki zaljubljenik i majstor šaha. I sam sam nekoliko puta svraćao tamo. Donijeli bi mi kafu iz susjedne kafane koju bih polusjedeći popio.

*

Desilo se ljetos da sjedim u burekdžinici između „Las Rambas“ i „Adagio“ u društvu sa svojim prijateljema pjesnicima: Rankom Radovićem koji je došao na ljetovanje iz Kanade, Miroslavom Jovanovićem – Timotijevim, Srđanom Lekovićem i Svetom.
Zapričali smo se o koje - kojim temama čekajući pitu kromprirušu.

I baš kad smo se nešto nasmijali na račun Svetove ljubavi prema psima priđe nam mlada ciganka koja je u svom naručju držala malu bebu i iz mozga viknu:
- „ Pa, dobro Miki, gdje si ti??? Bez tebe je barska pjaca MRTVAAA!!“

Mi se zbunismo a Svetu se nasmija brk. Priđe mu ona i izljubi ga ko najrođenijega. Pitaju jedno drugo za zdravlje i ostalo.

Nemojte mi zamjeriti što kažem ciganka a ne romkinja jer Jasmina, tako se zove, kaže da je ciganka a i Sveto kaže da ga najviše vole i poštuju cigani, seoski psi i pjesnici. (Cigani jer im on uvijek doda neki euro a oni ga poslušaju da mu kupe ponešto i donesu u prostoriju đe je naplaćivao vodu. Za seoske pse nema logično objašnjenje kad ga oni prate iz Virpazara do Zabesa. A pjesnici ga vole jer on nikoga ne kritikuje i po njima ne predstavlja neku opasnost za njihove „veličine“.)
I baš nam je njena konstatacija pala ko naručena jer smo kritikovali Sveta što češće ne silazi u Bar. Naime, otkada je otišao u penziju dođe u Bar samo kad je penzija. Bogati, ko da mu je mala pa je odmah potroši! On tada dođe da podighne penziju, popije kafu sa društvom, ošiša se i pojede sladoled. I nazad za Zabes!

*

Mene posle stišavanja smijeha i emocija nekako zasmeta činjenica da je baš njoj od svih prijatelja koji su prolazili pala u oči činjenica da je bez njega barska pjaca mrtva. A mnogi su stali i pitali se sa nama ali mu niko ne reče da nedostaje. Ciganku Jasminu od tada nijesam vidio po ulicama Bara. Odveo ju je njen nagon za putovanjem negdje daleko, ko zna gdje..a volio bih da i njoj Deda Mraz ili njen ciganski Bog donese sreću i blagostanje, ma gdje bila. Jer dolaze snjegovi i kiše.. A mnogo je samih i tužnih. Volio bih da bar ona nije sama i da moj prijatelj Sveto nije sam. I da češće silazi u Bar na kafu!

*

I tako, Nove godine dođu i prođu. Priče o dobrim ljudima ostaju. Da traju i podsjećaju.
Isto kao što će ostati pjesme našeg prijatelja Sveta. Nešto ipak demantuje onu: Kad pođeš – pošao si!
Neki nas tek kada „pođu“ podsjete koliko nam nedostaju. Takvi smo.
I to se nikada neće promijeniti.