Veliki izlazak na more

Piše: Čedo RATKOVIĆ

Iako je odvajkada na morskoj obali, Bar će tek sada izgradnjom niza infrastrukturnih objekata, šetališta do plaža i najmodernije marine u nas, i stvarno doći do obale.

Ovako je iz pera poznatog novinara i književnika Danila Erakovića pisala „Borba“ od 5. juna 1985. godine.
Razgovor koji je novinar Eraković vodio sa mnom naslovljen je ovako jer su se u to vrijeme gradili Marina i Sportski centar, a Robna kuća bila je već u funkciji.
Trideset dvije godine kasnije ja ću pokušati pod istim naslovom da nastavim ovu priču, bez novinara Erakovića.

Od svih gradova na južnom Jadranu, samo je Bar građen pet kilometara daleko od mora u podnožiju planine Rumije. Dakle, Bar je od svog osnivanja bio, možemo slobodno reći, u zavadi sa morem. Postoje mnogi razlozi za to, od kojih su oni odbrambeni i ekonomski prije svih. Bar je svojim položajem i mikroklimom bio nadaleko čuven. Otuda i ona sintagma: „Nema Bara do Cara“.

Stanovništvo je živjelo od poljoprivrede, stočarstva, trgovine i zanatstva. Pomorska privreda nije postojala, a stanovništvo nije bilo zavisno od mora. Bar nije imao svoje brodove ni mornare kao, recimo, Ulcinj. Ipak, brodovi su dolazili i pristajali uz Volujicu, radi prometa roba i ljudi.

Kada je Crna Gora oslobodila Bar 1878. godine, prvi put je izašla na more. Gradsko stanovništvo se iselilo iz razorenog srednjevjekovnog Bara. Jedan dio onih siromašnih zanatlija i posluge ostao je da i dalje živi u podgrađu, oni bogatiji su brodom napustili Bar i otišli za Tursku. Seosko stanovništvo se nije pomjeralo.
Ovakvo stanje se zadržalo manje-više sve do osnivanja Barskog društva ili kompanije Di Antivari 1906. godine, kada je počela da se gradi luka i pruga Bar-Virpazar. Prije svega regulisano je i izmješteno ušće rijeke Rikavac i stvoreni uslovi za početak gradnje pristana, na spoju barske pješčane obale i brda Volujica.

Pristan je promijenio ime u Bar 24. aprila 1908. godine, a dotadašnji Bar u podnožju Rumije dobio je ime Stari Bar. Ipak, prvobitni naziv Pristan ostao je do danas u upotrebi i u srcu svih nas koji smo živjeli ili radili u njemu. Iako je naša porodica imala prodavnicu i stan blizu električne centrale, veći dio porodice živio je na porodičnom imanju u Rapu. Zato smo se uvijek i osjećali Starobaranima. Sjećam se prvog kupanja u moru, a posebno naše kabine za presvlačenje ispod kuće Čejovića pored plaže.

Dakle, Bar se stidljivo počeo bližiti moru. Kod portića bilo je nekoliko ribarskih barki. Ovakvo stanje zadržalo se dugo vremena.

Početkom pedesetih godina donesena je odluka da se u Baru gradi velika luka i željeznička pruga Bar-Beograd. Naš Pristan i pješčana obala ustupili su mjesto lučkim gatovima i skladištima.

Sada se iznova gradi Bar na mjestu zvanom Topolica. Stanovnici Pristana sele se u stanove na Topolici, a neki grade kuće u Šušanju. Svi su oni pošteno obeštećeni od strane države, dobili su udobne kuće i stanove, ali su se udaljili od mora.

Marina

Početkom šezdesetih godina, gradnjom Bara, stvarani su uslovi za definitivni izlazak Bara na more. Osniva se Prekookeanska plovidba, mnogi Barani nalaze posao vezan za pomorstvo. Sve se više barki vezuje za sekundarni lukobran i to ne samo ribarskih.

Počinje da se osjeća primorski mentalitet i u Baru. Ipak, za pravi izlazak na more Baru je nedostajala marina i šetalište pored mora.

Generalnim planom Bara bila je određena lokacija za marinu na ušću rijeke Željeznice, ali do gradnje nije došlo zbog nedostatka sredstava.
Kada je Bar zadesio snažan zemljotres 15. aprila 1979. godine, došlo je do ogromnih razaranja i šteta na čitavom crnogorskom primorju. Poginulo je više od stotinu ljudi. Stradale su skoro sve zgrade, a naročito lučka infrastruktura.

Srećom, bili smo onda u onoj velikoj državi koja je osnovala fond solidarnosti u koji se za 10 godina slilo više od dvije milijarde dolara.

Prilikom sanacije brda Volujica u sklopu sanacija obala luke, došlo je do viška ogromne količine lomljenog kamena kojega je luka morala izmjestiti iz lučkog područja. Ovu činjenicu smo iskoristili da uz veliko razumijevanje lučkog rukovodstva otpadni materijal bude nasut sa sjeverne strane sekundarnog lukobrana, kako bi se, po već usvojenom novom planu za marinu, oformio nasip za gradnju marine.

Plan za novu marinu izradilo je specijalizovano preduzeće „Obala“ iz Splita, a radove su izvodili „Ivan Milutinović“ iz Beograda, „Pomgrad“ iz Splita i „Zavod za izgradnju Bara“.

Prije početka radova na marini, izgrađen je obalni zid sa šetalištem prema gradu, kao gradski sadržaj.
Opština Bar osnovala je preduzeće „Marina“ i obezbijedila finansiranje iz fonda solidarnosti.

Odobrenje za gradnju izdato je 27. maja 1985. godine. Pomorski radovi izvedeni su u relativno kratkom roku, dok se upravna zgrada radila nešto sporije zbog više korisnika i sredstava za gradnju.

Marina je krajem osamdesetih godina ustupljena bez naknade Prekookeanskoj plovidbi sa obavezom da je dovrši i stavi u funkciju. Počeo je rat, sankcije i problemi za Prekookeansku plovidbu, pa je marinu dovršila država i postala njen vlasnik. Uknjiženo je i ono što nije pripadalo državi. Naime, prilikom projektovanja i gradnje marine jasno je određena granica između komunalnog (opštinskog) i komercijalnog dijela. Vodena površina marine iznosi 96.000 m2 od čega je 38.000 m2 komunalni dio. Takođe, jasna je granica i kopnenog dijela. Komunalni-opštinski dio je sve do linije istočne obale Gata 5.

Prije nekoliko godina marina je prodata, zatim je ugovor raskinut. Čija je sada marina ne znam, ali znam ko je gradio.

Sportski centar

Svi prostorni planovi Bara predviđali su da se grad i sportski centar grade uz rijeku Željeznicu prema Zupcima.
Prostor između hotela „Topolica“ i rijeke Željeznice uz more koji se graniči sa magistralnim putem u površini od oko 100.000 m2, kao i prostor na kome se gradi grad Bar, pripadao je državi. Tome imamo da zahvalimo što je danas Bar grad sa modernim i prostranim bulevarima, sportskom dvoranom, modernim trgovinskim centrima, hotelima i parking prostorom, sa mnogo zelenila na tom prostoru.
Ovaj prostor uz more zvan Madžarica po nekadašnjim vlasnicima, bio je poslije zemljotresa jedna ogromna deponija otpadnog građevinskog materijala. To je stvaralo ružnu sliku na samom ulazu u Bar.

Grupa sportskih radnika je 1983. godine predložila da se tu gradi sportski centar. Kada sam se kao Predsjednik SO Bar suočio sa ovim problemom uvidio sam da taj poduhvat nije jednostavan. Kao što smo kazali, taj prostor je bio predviđen za širenje grada kad za to dođe vrijeme. Problem je bio toliko veliki da ga mi u Baru nijesmo mogli sami riješiti, jer je bilo onih koji se nijesu slagali sa gradnjom sportskog centra na tom prostoru.

Prilikom jedne posjete najvišeg rukovodstva Crne Gore, sa Veselinom Đuranovićem i Markom Orlandićem na čelu, razgovarali smo i o ovom problemu. Predložio sam da se ovaj dio grada sanira tako što bi se tu izgradili sportski tereni i šetalište pored mora. Na taj način bi se prostor oplemenio i uredio, „priveo“ sportu i razonodi i, što je vrlo važno, sačuvao od gradnje jednoličnih građevina, koje su nažalost preovlađivale u Baru.

Malo neobično, ali zamolio sam ih da se popnemo na vrh hotela „Topolica“ i pogledamo taj ogromni prostor koji liči na veliku deponiju, što su oni prihvatili. To je bilo presudno, Đuranović i Orlandić su nam dali zeleno svijetlo da možemo izgraditi sportski centar. Sredstva su obezbijeđena iz fonda solidarnosti.

Jednog dana kada je glavni travnati teren bio skoro dovršen, došla je grupa sportskih radnika sa predlogom da se atletska staza izgradi od modernog plastičnog materijala. Ja sam odobrio da se gradi ta takozvana tartan staza, iako nikad ranije nijesam čuo za nju. Ispostavilo se da je to vrlo skupa investicija, ali riječ je data. Srećom, jer ni poslije 32 godine Crna Gora nije izgradila drugu atletsku tartan stazu. Pored atletičara iz Bara tu treniraju i drugi iz mnogih gradova i država.
Izgradnjom sportskog centra i marine zajedno sa šetalištem ispred Dvorca Kralja Nikole i hotelom „Topolica“ definitivno je Bar doživio Veliki izlazak na more.
Ostaje da se prostor pored mora od ušća rijeke Željeznice do kraja plaže Žukotrlica još više uredi sa novim sadržajima za sport i turizam. Taj prostor je sačuvan za dvadeset prvi vijek. On je izazov za urbaniste i arhitekte da osmisle ponovo čitav ovaj prostor.

FOTO: Anto BAKOVIĆ i arhivske fotografije

{galerija}obale/2017/11/bar{/galerija}