Prodje i ovaj Halloowen ....................

I ranije je bilo proslava na našim prostorima Hallovena ali se nekako na njih nijesam obazirao. Bilo je to ono kao simpaticno američko burgijanje tikvi od kojih smo mi pravili i sada pravimo pite. Pekli smo ih u pekarama, kuvali, jeli a nekim vrstama hranili stoku. I usputno smo gledali horor filmove koji su se obično poklapali sa proslavom istog.
Mislim, ono iz idilične proslave tipa slatkiši, djeca, komšiluk I onda nekom odsijeku glavu. Često motornom testerom ili sjekirom.

Piše: Labud N. Lončar

Razlog što mi je ove godine Hallowen ostao upečatljiv jesu djeca. Naša. Komšijska, prijateljska. I pomodarstvo koje nas polako obilježava. Malograđanština. I činjenica da nam je sve tuđe slađe od našeg. Nekako smo iz godine u godinu prestali biti svoji i počeli smo preuzimati strane riječi, strane običaje, strani način života.Oblačimo svoju djecu i unuke u đavolje kostime a pomamljene bakice obavezno pored đavoljih rogova zakače i rep. Da mahnu.
Zaboravismo svoje običaje, priče, legende. Gledajući “preko plota”u tuđu šerpu i tuđ novčanik.
I nekako sve tudje slađe.

*

Irac Jack lagano ispliva iz legende, a nije mu kažu kad je došlo vrijeme bio dozvoljen ulaz u Raj,a ipak nam postade uzor te počesmo slaviti Hallowen i dubiti tikve.
Naše tikve.
Tvrde tikve.
Tikve ne znaju porijeklo “praznika” niti šta slave. Te tako postadosmo I Kelti koji su slavili Boga sunca i Gospodara smrti. Ma, vazda nam je falilo “Gospodar” I teško je objasniti potrebu za tim. Otuda opstaju mnogi gospodari..
I tikve.

*

Svesno ili nesvesno zaboravljamo osnov društava a to je zdrava porodica i dozvoljavmo da nam drugi prave idiličnu sliku porodice te samim tim i uvode neki novi običaj da prava porodica dubi tikve i prosi bombone.
A u tome im pomažu vaspitno- obrazovne ustanove.
Od vrtića, kojih ima I onako malo, pa nadalje..
Takođe zaboravljamo svoje korijene i vrijednosti. Zaboravljamo Krsnu slavu, Zadušnice, Sve svete, Dušni dan, Bajram i sl..
Zaboravljamo koliko nas i suprotnosti mogu zbližiti i koliko znači kad komšija pravoslavac pođe kod katolika ili muslimana na njegov praznik, naravno i obratno.
A time se Bar prepoznavao od davnina.
Na Hallowen ne ide komšija kod komšije da mu sa porodicom čestita.
Na Hallowen vodi svoju unučad sa ispruženom rukom..
I onda se čudimo...

*

Kad već spomenuh vrtiće i djecu a vezano za početak ovog halovenisanja ili hajvanisanja a to je da su razlog djeca čitave ove priče i kobajagi mudrovanja da ispričam ono što me zamislilo.
I zašto vam pričam ovu jutarnju priču..

Kao i svake godine i ove godine slavili smo Slavu. Svetu Petku! I pored mnogih uvaženih gostiju, komšija i prijatelja moji omiljeni gosti su djeca.
Ove godine bio je takav sklop okolnosti da niko od moje djece nije mogao doći na slavu..
Ali jesu komšijska i prijatelja djeca! Puna kuća djece! Veseli glasovi, žamor i galama.
Moja “drugarica” Itana a unuka mog komšije Josipa gleda na zidu Ikonu.
Povuče me za rukav i upita:

- Ko je ovo? Jeli se ona ovo obukla za Hallowen???

Neću govoriti koliko sam se iznenadio.
Rijetko kad ostanem bez teksta. Ali tad jesam..
Ne umijem ni objasnit šta mi je sve u milionitom dijelu sekunde prošlo kroz glavu..
Samo je zagrlih I pomilovah po glavi..
Bože, kako nam to uče djecu?

*

Svako ima pravo na svoje mišljenje I da slavi Ono ili Onog! I ja iskreno ne želim da utičem na bilo koga da ne slavi ono što slavi ili da tjeram nekoga da slavi ono što ne slavi.
Ovo je samo jutarnja komšijska priča, da ne kažem jadikovka uz kafu sa gorkim ukusom saznanja da smo putem pomodarstva zaboravili svoje korijene.
I tikve..
A nije da nemamo tikvi!
I tikvana!