U Ljubljani sam noćio jednom davno, početkom osamdesetih, kad su Barani putovali u Nirnberg, svoju, zahvaljujući Ljubu Daboviću, tradicionalnu njemačku bazu. I jednom sam bio nekoliko sati, prije petnaestak godina, kad smo profesor Maksim Lutovac i ja, na slobodan dan, “skoknuli” sa Bleda, gdje je bila u toku šahovska Olimpijada.

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

Ovoga puta u glavnom gradu Slovenije boravio sam kao portparol najuspješnijeg sportskog kolektiva na jugu Crne Gore, Košarkaškog kluba Mornar, koji je igrao veoma važnu utakmicu petog kola ABA lige sa domaćom Petrol Olimpijom. A, s obzirom da moja najmlađa kćerka Nađa studira ekonomiju u Ljubljani, na podgoričkom aerodromu bio sam sa najviše kofera, kao da sam švercer mješovite robe.

Mornar je u subotu, 21. oktobra, u dramatičnom meču, nezaboravnom trojkom Nemanje Vranješa savladao Olimpiju 67:64 i nivelisao poraz u prošlom kolu od FMP-a u dvorani “Topolica”. Za pobjedu u gostima u prošloj sezoni ABA lige Mornaru su bila potrebna 24 kola, sada je to uspio već u petom. Tri dana kasnije barski košarkaši su u austrijskom Kapfenbergu dobili Kapfenberg Bulse 75:69, u okviru drugog kola “C” grupe FIBA Evrokupa, i izdvojili se na vrhu tabele sa finskom Katajom, sa po 4 boda.

Zbog ovih pobjeda atmosfera na ovom putovanju bila je veoma dobra. Svi su pomalo bili “na tapetu”, pa kako se ko snađe, recimo, kad ga “ujede pas”, ili ga “gađaju limenkom” s krova sportske hale ili se “prolije kafa” po njegovoj trenerci, ili ponese titulu “MVP u hotelskom restoranu”, ili “nebeski skoči na bedeme trijumfa”, ili usred Austrije “priča na engleskom sa bosanskom staricom”, itd, ali to su sve interne, bezazlene šale i nisu za širu elaboraciju, makar kad je ovaj tekst u pitanju.

Inače, najveći aplauz na utakmici u Ljubljani dobio je mlađani Lazar Pavićević koji je na poluvremenu s centra, okrenut leđima, pogodio koš. Bila je to nesvakidašnja najava predstojećih pobjeda barskih košarkaša. S obzirom da se o tim pobjedama, manje-više, sve zna, ovdje će dominirati putopisne impresije.
Ljubljana je na mene ostavila sjajan utisak. Glavni grad Slovenije odiše svježinom i zadovoljstvom životom. Ulice i kafići su puni, kao u Beogradu, posebno oni pored rijeke Ljubljance. Centar grada, Prešernov trg, kod Tromostovlja, miriše na mladost i pečene kestene. Uzgred, skupe, kao što je sve u Ljubljani skupo za naš džep. A moj mali džep od farmerki pun je novčića od jednog centa koji tamo uredno vraćaju. Možda i zbog toga Slovenci duplo bolje žive od nas. Jedan Slovenac, naravno, crnogorskog porijekla, ispričao mi je štos na naš račun: Pitali Njemca šta će da radi ako zemlju pogodi ogroman meteor?

- Ništa, otići ću u Crnu Goru, tamo sve stiže poslije 50 godina!

Na samom Tromostovlju se najmanje čuje slovenački jezik, a najviše engleski, ali i italijanski, srpski odnosno bosanski i njemački.
Slovenci se diče svojom, u svakom pogledu, uređenom državom. Mogli bismo da im izdamo na desetak godina Crnu Goru – vratiće nam je, ubijeđen sam, sređenu infrastrukturno i pravno.

Diče se i svojim najvećim pjesnikom France Prešernom. Dan France Prešerna je državni praznik Slovenije, a mi našeg velikana sa Lovćena sve manje i spominjemo.

Te nedjelje u Sloveniji su se održavali predsjednički izbori. Nigdje nije bilo bilborda sa likom predsjedničkog kandidata, nigdje nagovještaja da je bilo nekog predizbornog skupa. To me podsjetilo na priču iz Bleda. Išao sam bledskom ulicom kad sam ugledao poznatog čovjeka koji je bio sam kao i ja. Rekao sam: “Dobar dan” i on mi je, takođe ljubazno, uzvratio pozdrav. Tek poslije nekoliko koraka shvatio sam da je to bio aktuelni predsjednik Slovenije Milan Kučan, koji je posjetio šahovsku Olimpijadu. Naš tadašnji predsjednik ili premijer (jedno je bio sigurno) kretao se okružen brojnim tjelohraniteljima, a i danas je tako iako nema bilo kakvu državnu funkciju.

Slovenija je omogućila svim studentima iz bivših jugoslovenskih republika da studiraju u njihovoj zemlji pod istim uslovima kao i Slovenci. Ekipu Mornara na utakmici sa Olimpijom sve vrijeme bodrila je grupa studenata iz Crne Gore.

Poslije tri noći provedene u luksuznom hotelu “Austrija trend“, u širem centru Ljubljane, autobusom KK Mornar koji je, u međuvremenu, stigao iz Bara, krenuli smo u Kapfenberg. Put nas je vodio ka Mariboru i Gracu i, nakon tri sata, došli smo na odredište. Kapfenberg ima dvadestak hiljada stanovnika. Stanovništvo se proteklih decenija smanjilo za 20 odsto zbog slabljenja tamošnje Željezare, osnovne privredne snage. Sve je bilo sivo u ovom metalurškom gradiću u središnjem dijelu Austrije, osim zgrada koje su okrečene jarkim, drečavim bojama. Valjda da se “ubije” sivilo koje, vjerujem, lebdi nad Kapfenbergom makar dvije trećine godine.

Na ulicama nije bilo mnogo ljudi, prvi na koga smo naiši bio je Bosanac, a u obližnjoj poslastičarnici, čiji je vlasnik takođe bio iz BiH, radio je mladić s Kosova. Obišao sam Kapfenberg uzduž i porijeko, sve očekujući da naiđem na neki idilični trg, ali njega, jednostavno, nije bilo – posred centra gradića protezala se ulica po kojoj su automobili hitali u dva smjera, ka Gracu i Beču.

U Kapfenbergu je kafa skupa (2,5 do 3 evra), ali je zato – “voda od koštanja”. Jedva sam čekao”Promenadu četvrtkom” u Radio Baru da popijem Rajinu neprevaziđenu kafu. Kupio sam dva pakla kobacica i to je bila dobra investicija, jer austrijske kobasice imaju poseban šmek.
Jedini ugođaj bila je šetnja po tepihu od lišća uz rijeku Mur.

Nigdje u gradiću nije bilo traga da se u tamošnjoj sportskoj dvorani sa oko 500 montažnih sjedišta, u utorak, 24. oktobra, igra međunarodni košarkaški meč. Plakata nije bilo ni na vratima dvorane. Možda je i zbog toga sala bila poluprazna. Mornar je rutinski odradio posao, Pajo je razigrao sve igrače, ali kad su domaći pristizali, uvodio je opet nosioce igre. Pavićevići ne vole da gube.

{galerija}sport/2017/10/ljubljana{/galerija}