Hristós anésti! Alithós anésti!

Piše: Miloš Rajović magistar religioloških i pravnih nauka doktorand pravnih nauka i Odbornik SO Bar
Još u 5. vijeku prije Hrista, Sokrat, poznati antički grčki filozof, istakao je da bi istinski pravedna osoba bila toliko neprihvatljiva za ljudsko društvo da bi bila izložena svim mogućim poniženjima i na kraju, razapeta na krstu. Međutim, vjekovima prije nego što su filozofi počeli da promišljaju o pravdi i pravednicima, prorok Isaija je već zapisao riječi koje su predskazivale Hristovo stradanje: „A on bi ranjen zbog naših grijeha, izbijen zbog naših bezakonja; kazna, radi našeg mira, bješe na njemu, i ranama njegovim mi se iscijelismo“ (Isaija 53:5). Naime, ono što je Sokrat izrekao kao filozofsku hipotezu, a Platon kasnije razradio u svojim djelima, Isaija je prorekao kao Božiju objavu. I dok je antička misao naslućivala da će svijet odbaciti pravednika, tek kroz Hristovo stradanje i vaskrsenje postalo je jasno da je to odbacivanje bilo dio Božijeg plana spasenja – ne kraj priče, već njen početak.
Tu, na samim počecima, pitanje je kako pisati o Onome koji je sam Riječ? (Jovan 1:1,14) Prvo se javlja sumnja u sopstvenu dostojnost, a zatim i pitanje smislenog početka – jer kako početi tamo gdje Početak već jeste? On je Alfa i Omega, Prvi i Poslednji (Otk 22:13). Možda je najbolje početi od raskoraka između Judinih ovozemaljskih očekivanja (vlasti i bogatstva) i Isusove misije (spasenje kroz ljubav i žrtvu i pomirenje čovjeka s Bogom), koja je dovela do dogovora s prvosvještenicima o izdaji Isusa za trideset srebrnjaka – cijenu za otkup odbjeglog roba prema Mojsijevom Zakonu (Izlazak 21:32). Ovaj čin jasno odražava Judino srebroljublje i političko-religijski pragmatizam prvosvještenika, koji su, suočeni sa Isusovom radikalnom porukom o nebeskom carstvu, nastojali očuvati status quo i svoju zemaljsku moć. I danas, kroz političke i religijske strukture, često svjedočimo istom obrascu: kada istina postane prijetnja privilegijama, kompromis postaje poželjniji od pravde.
Znajući sto mu predstoji - „I vi ste čisti, ali ne svi“ (Jovan 13:10) i „Zaista vam kažem, jedan od vas će me izdati“ (Matej 26:21) – Isus uspostavlja sakrament Svete Evharistije – konvergentni centar sveukupnog crkvenog života – riječima koje postaju vječni simbol njegove žrtve: „Ovo je tijelo moje koje se daje za vas; ovo činite za moj spomen“ (Luka 22:19), i „Ova je čaša Novi zavjet u krvi mojoj, koja se za vas prolijeva“ (Luka 22:20). Od starozavjetne Pashe koja je značila samo prelazak jednog naroda (Izrailja) iz ropstva u slobodu, novozavjetna Pasha (Evharistija) sada jeste prelazak cjelokupnog ljudskog roda iz smrti u život. Ona je, dakle, “lijek besmrtnosti”, kako to ističe Sv. Ignjatije Bogonosac.
Na Tajnoj večeri, kao i nakon nje, Isus svojim primjerom i riječima postavlja temeljne principe koji se odnose i na individualnu (ličnu) i kolektivnu (društvenu) dimenziju ljudskog postojanja. Na žalost, princip solidarnosti i odgovornosti - „Ko hoće biti prvi, neka bude svima sluga“ (Marko 9:35) – zamijenjen je principom moći i dominacije, princip ljubavi, ta osnovna norma međusobnog bitisanja i opštenja - „Da ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“ (Jovan 13:34) – potisnut je mržnjom, zavisnošću i netolerancijom, a od dejstvenog principa - „Svi koji uzmu mač, od mača će poginuti“ (Matej 26:51-52) – ostalo je samo „maglovito“ upozorenje.

Besjeda na gori, vrhunac Hristovog učenja, ruši tadašnje i današnje principe reciprociteta i tribalizma – „ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se Bogu za one koji vas gone… ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate… Budite vi, dakle, savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Matej 5:43-48). Arhimandrit Rafail Karelin ističe da je upravo ljubav prema neprijatelju „ključ za shvatanje tajne hrišćanstva“, „svjetlost koja obasjava same dubine Jevanđelja“, trenutak i mjesto kada se hrišćanin pokazuje najsavršenijim. A Nikolaj Berđajev konstatuje da je „hrišćanstvo najteža religija, najneostvarivija, najsuprotnija ljudskoj prirodi i zahtijeva ogromne žrtve“, tj. da je fanatizam i surovost u istoriji hrišćanstva posljedica „nesposobnosti čovječje prirode da primi punoću hrišćanske istine o ljubavi i slobodi“. Naime, hrišćanstvo nije religija među religijama, već „silazna“ religija – put koji je Bog ponudio ljudima kroz Hristove riječi: „Ja sam put i istina i život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene“ (Jovan 14:6). Pravi izazov bio je, i ostaje, da se kroz religiju ljubavi oblikuju i preobraze oni čiji su životi obilježeni instinktima surovosti i nasilja. Istinski hriščanin je, kako to lijepo ističe akademik Vladeta Jerotić, onaj koji „spontano misli, radi i govori u jevanđeljskom duhu“. S druge strane, da su se hrišćani držali Hristovih zapovjesti, umjesto zakona odmazde („oko za oko, zub za zub“), danas bi „mir tekao kao rijeka, a pravda valjala kao vali morski (Isaija 48:18). Ali licemjerje je postalo norma, vjera politički alat, a pravda kolateralna šteta. Ipak, prorok kaže: „I djelo pravde biće mir, i trud pravde pokoj i bezbjednost dovijeka “ (Isaija 32:17).

Odgovarajući sa „Ja sam“ (Jovan 18:6), Isus potvrđuje da je „vjera bez djela mrtva“ (Jakov 2:26), kao i svoju prethodnu molitvu - „Oče, ne moja, nego tvoja volja neka bude“ (Luka 22:42). Kao nekada u Edenskom, tako i sada u Getsimanskom vrtu, događa se ista tragedija. Neposlušnost je ustupila mjesto simbolu ljubavi i povjerenja – poljupcu (Luka 22:48) – kroz koji je izdat Bog. Međutim, kako Sv. Pavle piše u Poslanici Rimljanima (5:19): „Jer kao što kroz jedno prekršenje mnogi postadoše grešni, tako kroz jedno pravedno djelo mnogi postadoše pravedni“. Elem, ljudska priroda imala je dva predvodnika: Adama, kroz kojeg je došao grijeh i pad (Postanje 3:6), i Isusa (novog Adama), kroz kojeg je došlo spasenje i pravednost. S druge strane, za razliku od Jude, Petra spašava pogled – „I obazrevši se Gospod pogleda Petra; i opomenu se Petar riječi Gospodnje kako mu reče: Prije nego pijetao zapjeva, odreći ćeš me se tri puta“ (Luka 22:61). Petrovo trostruko odricanje od Hrista otvara snažno političko-filozofsko pitanje slabosti volje u trenutku (moralne) krize. U njegovom liku prepoznajemo arhetip čovjeka raspetog između istine i straha, između vjere i instinkta za samoodržanjem. Danas, sveprisutno odricanje pod pritiskom prerasta u društvenu paradigmu u kojoj politička pragmatika guši etički impuls, a vjera se povlači pred silom trenutka. No, „kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi?“ (Marko 8:36). Ipak, tu se ne završava njihova priča! U Hristovom trostrukom pitanju „Ljubiš li me?“ i Petrovom odgovoru „Gospode, ti sve znaš; ti znaš da te volim“ (Jovan 21:17), ne otkriva se samo lično pokajanje, već i dublja političko-filozofska poruka: istina može biti potisnuta strahom, ali nikada uništena; ona, kao i odgovornost, čeka obnovu kroz iskreno suočavanje sa sopstvenim postupcima. Čini mi se da politički polarizam u Crnoj Gori, koji izjeda hrišćansko društveno tkivo, ima šta da nauči iz odnosa Isusa i Petra – ne kroz teološke pretencioznosti, već u etičkom i društvenom ključu: oprost, odgovornost i obnova povjerenja trajniji su temelj od svake osude i podjela. Jer nijedna politička ideologija koja počiva na osudi ne može stvoriti zajednicu koja traje. Možda je to, pak, (samo) moja hrišćanska perspektiva, ali vjerujem da u kulturi praštanja leži politička snaga koju još nismo ozbiljno shvatili. Pored toga, talasi nacionalizma i nacionalizacije direktno ubijaju Crkvu i njenu suštinu, čega su, na žalost, najmanje svjesni (pojedini) svještenici i crkveni velikodostojnici, postajući tako savremeni saučesnici raspinjanja tijela Hristovog, dok (pojedine) političke partije oslikavaju licemjerje književnika, sadukeja i fariseja. Neprestano imajmo na umu Hristov zavjet: „Da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu da svijet vjeruje da si me ti poslao“ (Jovan 17:21).

Suđenje, prvo pred jevrejskim prvosveštenicima Anom i Kajafom, zatim pred Sinedrionom, i konačno pred rimskim guvernerom Pilatom, predstavlja klasičan primjer političke farse i manipulacije, danas sveprisutne u političko-pravnim sistemima svijeta, gdje su pravda, pravo i institucije iskrivljeni u službi političkih ciljeva i igre moći. Dok je jedna instanca – vjerska, čuvala svoje pozicije, a druga – rimska, stabilnost i kontrolu regiona, Isus ističe: „Moje carstvo nije od ovog svijeta“ (Jovan 18:36). Pilatov politički manevar pitanjem – „Koga želite da vam otpustim: Varavu ili Isusa, koji se zove Hristos?“ (Matej 27:17) rezultirao je, zahvaljujući podstrekivanju i nagovaranju svještenika i starješina (Matej 27:20-21), izborom ubice i razbojnika. Na ključno pitanje – „Šta da činim sa Isusom nazvanim Hristom?“ – daje se najporazniji odgovor: „Da se razapne!“ (Matej 27:22). Hoc loco, sasvim je jasno da i danas podstrekivanje narodnih masa, uz njihov prividni izbor, predstavlja glavni modus operandi (pojedinih) savremenih lidera, kako svjetovnih, tako i vjerskih.
Ismijan carskim dostojanstvima – ogrnut „purpurnim” (crvenim) ogrtačem, vijencem spletenim od oštrog trnja, i trskom u ruci simbolizujući carski skiptar, krvareći od dubokih rana nanijetih udarcima biča na čijim krajevima su bili prikačeni oštri komadi metala i kostiju – izveden je napolje po naredbi Pilata kako bi kod krvožedne mase izazvao sažaljenje i spasao smrti Onoga na Kome nije našao nikakve krivice, govoreći: „Ecce homo“ (Jovan 19:5). Da bezumna zaslijepljenost i mržnja nemaju granica svjedoče riječi „Nemamo cara osim Cezara!” (Jovan 19:15) i „Krv njegova na nas i na našu djecu!” (Matej 27:25). Iscrpljen unutrašnjom borbom i tjelesno izmučen prebijanjem i poniženjima, Gospod je posrtao ka Golgoti, a rimski vojnici prisiliše Simona Kirinejca da ponese krst, ne iz samilosti, već radi ubrzanja egzekucije. Na tom mučnom putu susreću Ga žene iz Jerusalima koje, uprkos običaju da se ne žali nad osuđenima, nariču, a Hristos im se obraća — ne prijekorom, već proročkom riječju punom sažaljenja i istine: „Kćeri jerusalimske! Ne plačite za Mnom, nego plačite za sobom i za djecom svojom” (Luka 23:28).
Pilatovo ritualno pranje ruku nije abdiciranje od odgovornosti, već njeno bolno priznanje: pasivnost pred zlom je saučesništvo, kako lucidno primjećuje Volter („Svaki čovjek je kriv za sve dobro koje nije učinio”). Paradoksalno, najteže je ustati kada se čini da je cijeli svijet zastrašujuće nijem, a pritisci okoline pretvaraju pojedinca u inertnog posmatrača, čime kolektivno postajemo saučesnici istorije koja se odvija pred našim očima. Jer, tragedija Velikog Petka, kao arhetip sukoba istine i sile, ponavlja se svaki put kada se pravda suoči sa sistemom koji je nastoji ugušiti. Stoga, misija svakog hrišćanina jeste da se uzdigne iznad prirodnih datosti i društvenih okolnosti i da ličnim primjerom pokaže, urbi et orbi, da je istinski „so zemlji” i „svjetlost svijetu”.

Na mjestu zvanom Lobanja – Golgoti, na brežuljku izvan zidina Jerusalima, Hristos odbija čašu vina pomiješanu sa žuči (Matej 27:34) — napitak koji je osuđenicima nuđen da bi se umanjio bol tijela, a time i oštrina svijesti. Ne traži olakšanje, niti bježi od patnje. Naprotiv, On svjesno bira da do kraja ispije čašu koju Mu je Otac namijenio. Dok su Ga ismijavali na krstu govoreći: „Uzdao se u Boga; neka ga izbavi sada, ako mu je mio; jer govoraše: Sin sam Božji“ (Matej 27:43), ispunilo se proročanstvo iz Starog zavjeta: „Svi koji me vide rugaju mi se, razvaljuju usta, mašu glavom govoreći: Uzdao se u Gospoda, neka ga izbavi, neka ga spase, ako mu je mio!“ (Psalam 22:8,9). Vojnici, prolaznici, prvosvještenici i književnici, starješine i fariseji, kao i dva razbojnika koji su s Njim razapeti, kušaju Ga, kao đavo prije u pustinji, govoreći: „Ako si ti Sin Božiji, siđi s krsta!“ (Matej 27:40). Međutim, prava snaga ne leži u zadovoljavanju tuđih zahtjeva i dokazivanju moći pred svijetom, već u odanosti višem cilju, koji je iznad lične slave, i u krajnjem, iznad političkih kalkulacija.
Svoje ćutanje i tišinu na krstu prekinuo je sedam puta, izgovarajući riječi koje su kamen temeljac razumijevanja same suštine Njegove žrtve. Prvi put, riječima oproštaja – „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine“ (Luka 23:34) – uzdižući princip milosti iznad osvete, čak i prema onima koji sprovode represiju. Drugi put, obećanjem raja pokajanom razbojniku – „Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Luka 23:43) – demonstrirajući da ni najmarginalizovaniji ne ostaju izvan domašaja nade i pravde. Treći put, u brizi za svoju majku i učenika – „Ženo, evo ti sina!“ i „Evo ti majke!“ (Jovan 19:26-27) – podsjećajući na temeljne ljudske veze i odgovornost čak i u času najveće lične agonije. Četvrti put – „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27:46; Marko 15:34) – otkriva ranjivost i usamljenost pred silama koje gaze dostojanstvo. Peti put, jednostavna ljudska potreba – „Žedan sam“ (Jovan 19:28) – podvlači fizičku realnost patnje i dehumanizaciju žrtve. Šesti put – „Svršeno je!“ (Jovan 19:30) – kao trijumfalna izjava konačne pobjeda nad zlom i nepravdom. I sedmi put, predaja duha – „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Luka 23:46) – predstavlja ultimativni čin slobode i nepokoravanja pred zemaljskom tiranijom, predajući se jedinoj istinskoj vlasti. Ad fortiori, ubivši njega, oni su ubili sebe! Njegova žrtva i smrt potresle su i nastavljaju da potresaju temelje starog, još uvijek neprevaziđenog, poretka – simbolično cijepanje zavjesa u Hramu (raskid Starog zavjeta), ali i grade novi – zemljotres i otvoreni grobovi svedoče o novom početku (zaključenju Novog zavjeta) – u riječima rimskog satnika, svjedoka Golgote: „Zaista, ovaj čovjek bješe pravednik!“ (Luka 23:47), odnosno „Ovaj je zaista bio Sin Božiji! “ (Matej 27:54).

Odbačen kao „smetlište svijeta“, Pravednik je morao sići u samo srce Ada, poput Jone u utrobi nemani. Ovo trodnevno potonuće nije značilo kraj, već neophodan prolazak kroz pakao – bez poniženja nema uzvišenja, bez stradanja nema vaskrsenja, niti žrtve bez trijumfa. Kako to jasno kaže naš Njegoš: „Vaskrsenja ne biva bez smrti“. Hristos, ne samo da je lično trijumfovao, već je zadao smrtonosni udarac najvećim ljudskim neprijateljima – smrti i grijehu, pretvarajući vječnu tamu u vrata vječnog života, kako svjedoči Pavle – „Meni je život Hristos, a smrt dobitak“ (Filipljanima 1:21). Ova pobjeda, izvojevana tada, predstavlja proročanstvo konačnog trijumfa na kraju istorije, nudeći političku i egzistencijalnu nadu u prevazilaženje konačnog poraza. Upravo zato, Vaskrsenje Hrista Spasitelja predstavlja glavni momenat zemaljske i kosmičke istorije, odnosno, kako papa Lav I (Veliki) ističe – papa koji je hrabro stao ispred Atile i Huna prilikom njihovog osvajanja Rima u 5 vijeku – najveći hrišćanski praznik – festum festorum.

Na kraju, Hristova pobjeda, za razliku od svih drugih koje su dijelile i dijele ljude, jeste jedina, sveta, sveopšta i apostolska pobjeda. Naše raspeće i naš krst treba da predstavljaju raspeće starog čovjeka, čovjeka loših navika i grijeha. Zapamtimo, Hrišćanstvo, u svojoj suštini, poziva na transformaciju unutrašnje prirode čovjeka, što ga čini posebnim, ali i izazovnim putem, „jer su mnogi zvani, ali je malo izabranih“ (Matej 22:14).
Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvijek i u vjekove vjekova! Amin!