Zavidim ljudima koji se jasno sjećaju svoga djetinjstva. Meni su sve slike iz Bara šezdesetih, pa i ranih sedamdesetih godina, zamagljene.

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

Zapravo, djetinjstvo pamtim samo po nekim događajima koji nemaju vezu jedan s drugim – iz stana, pa kuće u Popovićima, ispred „Naftinih“ zgrada gdje smo se igrali, iz „Meksiko“ škole, sa utakmica Mornara pod Darovim topolama na koje me otac redovno vodio, sa Pristana gdje su moju glavu svakih petnaest dana obrađivala braća Krajina, Aljo i Tavo, sa neuređene gradske plaže na Topolici i parapeta na kojem smo se sušili, sa puta i boravka u Ulcinju u koji smo išli skoro svake nedjelje kod tetke, plavim „fićom“ 13-15 i, potom, bijelim „folksvagenom“ 26-07... Pamtim i mirise iz banke moje majke – prvo u baraci preko puta gimnazije na Staroj raskrsnici, pa iz nekadašnje zgrade „Prekookeanske plovidbe“, u centru Bara.

Sjećam se koliko sam se radovao Novoj godini, čekajući da oko ponoći dođu komšije iz zgrade, dobri ljudi Momo Bošnjak, Marko Gvozdenović, Drago Prelević, Peko Šoć, Ilija Marović. Znali su da dignu pjesmu, zvonku, barsku i da se iz srca smiju... Čitava zgrada je bila na nogama kada je u nju trebalo da stigne prvi televizor. Kupio ga je učitelj Ilija Marović. Bio je marke „Rudi Čajavec“. Danima se vodila diskusija je li pogriješio što je uzeo taj, a ne televizor marke „EI Niš“, jer je na ovom bosanskom bilo mnogo „snijega“. Tada se nije znalo za nacionalizam, bratstvo i jedinstvo je bilo na vrhuncu.

Te dane i te godine pamtim i po zakrpama na zadnjici. Bila mi je muka od njih – ne zbog toga što sam ih imao – imali su ih gotovo svi – nego zato što mi se činilo da su bile nejednake.

Jedino ja nisam išao u krađu „u biskupovo“. Nisam naravno, bio bolji i savjesniji od svojih drugova, ali sam se strašno plašio, čak sam izbjegavao i da držim stražu. A tu stražara i nije trebalo da bude – stari, dobri biskup i časne sestre su se jedino ljutili kada su im lopovi lomili grane od krušaka i japanskih jabuka.

Volio sam da igram poker. Karte smo najčešće igrali u Dubovima Mila Iva Radova Popovića ili kod Zečinjaka u Biskupadi. I godinama sam igrao poker, prvo u željezničke karte i prednju stranu šibica, pa u stripove i onda u pare.

Jednom smo u Dubovima, već kao momčići, igrali poker Žaja D, Aco K. i ja. Aco je pored sebe držao pušku vrebajući kosiće i begrozdiće i druge ptice koje su svraćale na dubove. U jednom momentu pušku je okrenuo ka meni i presavio. Čuo se pucanj. Svi smo stajali kao skamenjeni. Tada sam, mnogo prije Moma Kapora, pomislio: „Smrt ne boli.“ Desetak centimetara od mene bila je rupa u zemlji od sačme. Za ovaj događaj čuo je moj otac i u njegovom stilu, bez navaljivanja, ali uporno, govoreći da je to izuzetno loš predznak, izmamio od mene zakletvu da više neću da igram poker. I održao sam obećanje. Tada sam bio karakter, da sam mu se zakleo u ovim zrelim godinama, bilo bi to kao zapisano na mokroj ploči. Makar deset puta sam se zakleo da neću da igram kladionicu i slagao.

U Dubovima smo bjesomučno i svakodnevno igrali i fudbal. Iako smo mu uništavali travu, buduće sijeno za stoku, Milo Iva Radov nas je samo povremeno tjerao, i to više reda radi. Za razliku od njega, neki drugi domaćini su nas i kršima gađali. Nije pomagalo ni to što smo uvijek igrali pod budnim okom Slavka Popovića, čiji je sin Savo bio izuzetno talentovan fudbaler.

Sjećam se ushićenja kada sam postao pionirski prvak Crne Gore u šahu. Žurio sam ka podgoričkoj željezničkoj stanici kada me je na raskrsnici kod hotela „Crna Gora“ udarilo biciklo. Od tada sam uvijek imao bojazan da će neki moj eventualan uspjeh da potamni neka nevolja. I uglavnom je tako i bilo. Tek nekoliko godina kasnije objasnio mi je o čemu se radi glavom i bradom besmrtni Njegoš stihom: „Čašu meda jošt niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči!“

I samo tada, u djetinjstvu, vrijeme mi je sporo prolazilo. U mladosti je trčalo, a sada u ovom takozvanom zrelom dobu juri. I sve sam nekako manji, možda i zbog toga što je Bar sve veći.

U proteklih skoro 58 godina iz Bara nikuda nisam odlazio, ako se ne računaju dvije beogradske godine i jedno podgoričko proljeće.

Sa rodnim gradom vam je kao i sa pameću – ako pustite stotinu mozgova po livadi, svako će potrčati za svojim, ma koliko pametnih ljudi bilo pored njega. I gotovo svako će vam reći da bi za svoj rodni grad ponovo izabrao grad u kojem se rodio.