Prva „umjetnička“ frustracija s kojom sam se u djetinjstvu suočio bila je podjela uloga u predstavi „Džon Piplfoks“ tek formiranog dječjeg dramskog studija „Duško Radović“. Ne toliko zato što me nije zapala naslovna uloga (s kojom će se kasnije mjesecima maestralno nositi Saška Šaranović, danas Leković), koliko odluka režisera Dragiše Simovića da mi povjeri tumačenje sedmoglave aždaje i pećine. Aždaju sam donekle i progutao, ulogu pećine nikad.

PIŠE: Mladen STOJOVIĆ

Prepoznavši moje „oduševljenje“ povjerenom rolom, Dragiša mi je iskusno pojasnio situaciju: „Nema velikih i malih uloga, samo malih i velikih glumaca“.

Tri i po decenije kasnije, ulazeći u „Klub 40“, omanji kafić u Ul. Dinastije Balšić (preko puta Central parka, prema biv[em Multiprintu, da budem precizan), sjetio sam se ove Dragišine opaske. Silazeći niz stepenike kafea koji vode ka šanku, naime, ugledao sam Dušicu Mijović u stavu po kojem je znaju svi pod Rumijom (poza karatista pred izlazak na tatami), sa šeretskim kezom od uva do uva i frizom ala Maradona. Ovog puta dočekivala me je kao gazda. Prvi put od kako se poznajemo i to me je naročito obradovalo.

Posmatrajući krajičkom oka enterijer kafea i Dušicu, kliknulo mi je kako bi ona Dragišina „pravna pouka“ o ulogama i glumcima mogla malčice da se koriguje i primijeni za situaciju koju opisujem: Nema velikih i malih pozornica, već samo malih i velikih predstava. Dušica na „sceni“, za ljubitelje kafe koreografije, garant je spektakla što se i potvrdilo prilikom mog upoznavanja sa njenim „Klubom 40“. Ali o tome ću malo kasnije.

Moje poznanstvo sa Dušicom datira s početka 80-ih godina prošlog vijeka. Na staroj Topolici ona je u to doba bila vođa jednog klinačkog ganga. Ujedno i najzagriženiji navijač Hajduka najmlađe generacije fanova splitskog kluba u Baru! Za one koji ne znaju, nakon četiri decenije ćutanja da otkrijem ovom prilikom i tu strogo čuvanu tajnu Topoličkih „delija“: gotovo svi smo s kraja 70-ih i početkom 80-ih godina navijali za Hajduk. Dušicin klan raspolagao je u to vrijeme najvećom zastavom splitskog kluba. Treba li da objašnjavam kako je želja svih suparničkih grupa bila da se iste domogne?

„Ratovi“ dječjih bandi bili su klinicma iz Maršala Tita omiljeni sport u pauzama fudbalskih šampionata na terenu kraj crkvice. Taman kad sam stasao za „drugu ligu“ lokalnog prvenstva, moji mentori sa parkinga Zelene zgrade u Maršala Tita (Željko Džon Đalović i Ratko Goločevac), prevazišli su pomenute pionirske egzibicije i počeli da se zanimaju ozbiljnijim (prvoligaškim) poduhvatima. Ta promjena me je koštala najveće blamaže u djetinjstvu jer sam, uskraćen privilegije trčkaranja za Ratkom i Džonom, morao samostalno da krenem u polaganje male ulične mature. Epilog je bio u svakom smislu traumatičan. Poduhvat je, naime, bio krađa zastave Hajduka s krova Dušicine zgrade.

Ispit sam uspješno položio: Barjak sam marnuo i pobjednički donio na Crkvice, potom smo ga sakrili u žbun preko puta današnje filijale CKB-a. Slavljenička atmosfera je, nažalost, trajala prekratko: Već sjutra bio sam se zatekao na čelu kolone koju je Dušica postrojila tragajući za kradljivcem zastave. Šamarala nas je počinjući od mene. Priznao sam gdje je brajak čim sam je vidio kako se vraća prema meni da obrne novu „turu“. Popio još jednu i potom postiđen vratio barjak. Od tog dana navijam za Zvezdu.

Nikad nisam ni pomišljao da „vraćam“ ove šljage. Kod Džona i Ratka sam uživao zaštitu ali ne i od terora djevojčica tako da im ovaj slučaj nisam prijavljivao. Da jesam, vjerovatno bi mi dodali...  Decenijama kasnije život će nas upoznati u drugačijim rolama. Dušica je bila alfa i omega kafića u kojem sam, tokom moje „beogradske epohe“, prilikom svake posjete rodnom gradu uživao u prvoj jutarnjoj kafi, ja sam postao bedno piskaralo. Dušica je i spremala i služila espreso (najbolji dojč koji sam u životu okusio a u to vrijeme nije bilo paskućija!), pravila predstavu prilikom svakog susreta, imala vickastu dosjetku za svaku redovnu mušteriju.

Kad je otišla iz Auguste, više tamo nisam navraćao jer je ceremonijal bio devalivran time što sam konobaru morao da govorim svaki put šta da mi donese a pri tom, njeni naslednici su ljubazno ćutali, bili diskretni i „od svog posla“. Po bontonu stare Topolice to su bili smrtni grijehovi svakog ko je koru hleba zarađivao kao konobar ili šanker.

Da se vratim u Klub 40: Ime Dušicinog lokala otkriva redovnu klijentelu ovog u večernjim satima veoma razdraganog kafea ali i muzički aranžman koji očekuje goste. Moj prvi susret s kafeom bio je, ne samo zbog radosnog susreta sa gazdaricom, spektakularan i zbog dubla koji je tu noć bio zadužen za svirku. U malom ćošku ispod stepenica, poluskriveni, sjedjeli su u meračkoj pozi Gavro Ugrenović i Božo Gagović, po mom skromnom sudu najjači muzički tandem na obje barske obale a i znatno šire. Članovi benda koji nas, kako je to „neko“ nedavno lijepo primijetio, ne bi obrukali ni da im se povjeri uloga predgrupe na koncertu Pink Flojda. Prilikom susreta sa Božom i Gajom, ponovo mi je te noći pala na um ona sentenca o malim pozornicama i velikim umjetnicima. Još kad se Gajo popeo na vrh stepenica sve u odsjaju Dušicinih mini disko kugli... Isti Zdravko Čolić, sve je ličilo na san!

Zamislite tek Boža u ćošku mikro „stejdža“, blokiranog čašicama mirisne rakije nepoznatog porijekla u razdrljenoj majici: k'o Marlon Brando u superteškoj fazi! Godfather. I to još sa gitarom...

Treba li pominjati da je užitak te noći u Klubu 40 bio čaroban? Čak i u trenutku kada je Gajo, ispunjavajući želju publike, zapjevao „Računajte na nas“, a Čiča mi ramenima slao signale da je nemoćan i da izdržim jer će posle da pređu na nostalgični repertoar naše mladosti. I bi tako.

Pri kraju žurke, Dušica me pita: „Maki, idemo li u novine?“. Nakon desetog podsjećanja da više ne piskaram za dnevnu štampu, s istim elanom nastavila je da me bocka pripitkujući, u njenom stilu: „Dobro, a što ne štampate taj Mondo?“.

Na rastanku me je štosno pozdravila: „Dobro, kad idemo u Mondo?“. Odgovorio sam u sebi: "Ne smijem u Mondo, al' znam većeg ludaka od mene koji će ovo da objavi".

https://www.youtube.com/watch?v=KMAaRBXaUqY

PS

Imena stradalnika koje je Dušica postrojila davnih 80-ih zbog moje krađe Hajdukove zastave nisam pominjao kako ne bi poremetio mačo reputaciju koju većina danas uživa. U priči nisam spomenuo drugu gazdaricu Kluba 40 Sonju Simonovsku za koju me veže slična uspomena iz djetinjstva kao i za Dušicu. Nisam, istina, siguran da li me je ona ili njena sestra Sneža, jednom prilikom ranih 80-ih godina mlatila nejakog a nestašnog nakon što sam im sa bicikla nešto nevaljalo dobacio. Vjerovao sam da sam na pedalama brži od njih ali...

Atmosferu u Klubu 40 „kritične noći“ najbolje će da ispriča moja FOTO GALERIJA. Kompletnu možete pogledati na FB stranici Bar na dlanu, pošto mi je barba Anto zabranio da ovdje nalijepim svih 50 fotografija i potrošim mu tako „mjesečnu dozu hostinga“.

{galerija}art/2017/4/klub40{/galerija}