"...ne treba dirati vojnika. Taj posao je sam po sebi dovoljno nesrećan..."

PIŠE: Labud N. Lončar

Ni sam ne znam kako sam ga zapazio ali znam zašto. Sjedio je sam na jednoj omanjoj stijeni na kraju livade, do živice. Gledao je stalno u jednu tačku, preko raskrsnice i prodavnice činjelo mi se u neke kuće..nijesam mogao odrediti stepen njegove sjete ni ujutru a ni uveče. A sjedio je na isto mjesto prije doručka i prije večere dok su ostali vojnici veselo čavrljali i šalili se na račun količine i kvaliteta obroka.
Čudilo me I to što ga nijesu dirali, dobacivali jer bi obično bilo tako kad se neko odvoji od grupe tj. kolektiva.On je i dalje bio sam zagledan u jednu tačku. I onda sam lagano počeo da brinem.

***
Posle bombardovanja od strane NATO-a naša jedinica je dobila zadatak dubinskog obezbeđenja granice, ma šta mu to značilo, i nastavili smo boravak u širem reonu Opštine Bar. Bili smo stacionirani u reonu Kurtine. Međusobno smo se šalili da je neki kulturni topograf iz obzira zamijenio slova “t” I “č “ u imenu mjesta.
Samo mjesto je pod kišom bilo blatnjavo, upadali smo pogotovu za vrijeme bombardovanja u blato do koljena a sve zbog velikog broja ljudi stacioniranih na jednom mjestu koji su se krećući blato samo “mijesili” tj. Proizvodili ga. Mjesto je bilo prepuno čaura od lovačkih pušaka po čemu sam zaključio da je tu dobar lov. Kasnije čuh da jeste i to na divlje svinje..
Vojsci, kao i svakoj drugoj vojsci blato nije smetalo da se organizuje u takvim uslovima. Da obavlja svoje zadatke, živi a boga mi i da se proveseli kao onda kada smo oborili bespilotnu letjelicu.
No, o tom drugom prilikom..

Uglavnom, posle bombardovanja nastavili smo život i rad jedinice u terenskim uslovima. Tamo smo primili i obučavali “mladu” vojsku koja je došla na odsluženje vojnog roka.

***
Bila su to čudna poratna vremena a meni je u takvim uslovima najviše nedostajala porodica i činjenica da ne mogu poći u ribolov. Inače ribolov je bio moj ventil i mjesto za odmor i relaksaciju. Jednostavno nijesam mogao zamisliti dan bez njega. I,eto na desetak minuta smo bili udaljeni od porodice i grada ali smo slabo moglo ići kući zbog poslovnih obaveza.
Druga stvar koja mi je smetala je politika. I miješanje u svakodnevni život. Ja sam se uvijek držao ustavne i zakonske odredbe da pripadnici Vojske ne smiju biti pripadnici nijedne partije i ne smiju partijski djelovati. Na stranu lične simpatije prema određenim strankama.

Da bih izbjegao neke zamke počeo sam redovno da obučavam vojsku u svim onim stvarima koje su važne za odbranu njihovog života i života njihovih drugova, odnosno jedinice. Radio sam svoj posao, onaj koji sam najbolje znao, onaj za koji sam se školovao.

***
Jedna od meni omiljenih vježbi je bila odbrana logorske prostorije, kružna odbrana..I kada bih osjetio da je atmosfera dostigla određeni stepen samo bih komandovao “Na položaj!”.
Vojnici bi sa naoružanjem i opremom trčeći zauzimali unaprijed iskopane položaje za odbranu..U početku je bilo malo traljavosti, kašnjenja ali je to kasnije došlo u savršen manevar.

A sastav je bio raznovrstan.Bilo je vojnika sa svih strana ..iz svih gradova Srbije i Crne Gore ali je za taj period karakteristično da je odjednom mnogo barana i ulcinjana došlo na služenje vojnog roka..neki kažu, trebalo im je potvrda da su odlužili vojsku da bi mogli da izvade pasoš i tako otputuju vani..

***
Posle nekoliko dana gledanja njega kako gleda u tu zamišljenu tačku priđoh mu jednog jutra. On skoči na noge a ja ga smirih i rekoh da sjedne..Postiđe se i sjede. Kao da sam ga uhvatio u nekoj zabranjenoj dječjoj igri..
Nakon malo umirujućih riječi oslobodi se i stidljivo mi prizna da on ustvari gleda svoju kuću i pita se šta mu u tom momentu rade ukućani.
Zabezeknuh se.. On je svakodnevno gledao svoju kuću koja je bila daleko nekih 300 metara i sramio se da priča o tome.
- “Ajde, ti mali kući! Ovoga momenta da si krenuo!Imaš dozvolu! Pozdravi svoje i da si mi došao ujutru u 07.00!!!”
A on stao, ne vjeruje..Kao da ga neko zeza..
- “Idi slobodno i ne kasni mi ujutru!”
Imao sam osjećaj da leti a ne da trči...
Bespotrebno je reći da je došao pola sata ranije od kazanog vremena,da nebi zakasnio. I donio je poklone da počasti društvo.
I tako je često išao kući, dok smo bili na Kurtini.

***

Prošlo je neko vrijeme... Ja sam sa svojom djecom i djecom od brata koja su došla iz Amerike izašao u šetnju, i na sladoled.
Ljeto. Lijepo vrijeme. Na korzou gužva..
A neko iz one gužve sagnute glave viknu:
- “ Na položaj”!