Pripadam dinaridima, potomcima plemena koja su evolucija, glad i hladnoća natjerale da se sa kamenitih obronaka polako spuste u pitome nizije I riječne doline Balkana.
Iskreno, nisam baš najsrećniji zbog toga ali šta je-tu je. Evolucija je uspjela da amputira priličan broj negativnih genetskih osobina ovim plemenima, međutim, ostalo joj je još mnogo posla. Dinaridi su zadržali u genu I taj kod da prije doručka moraju naći neki krš koji će prepoloviti glavom, pa tek onda da započnu dan. Ukoliko ga ne nađu, postoji velika vjerovatnoća da će do večeri završiti na bensedinima...
Piše: Mišo Škuletić
Tog ranog proljeća mi je pozirao Amsterdam. Radio je to poput Cindy Crawford. Kako god da se okrene, namjesti, napravi bilo kakvu grimasu, imaš priliku za fotografiju of a lifetime. Sva ta priroda u koju su se mađioničarskim trikom uklopili mostovi, kanali, stare građevine, prodavnice čokolade, sireva i sve ostalo ljudskom rukom pravljeno me je u jednom trenutku navelo da se zapitam na kojoj planeti se zapravo nalazim? Iskreno, od te posjete je ostalo samo desetak loših fotografija u nekom folderu jer, gledajući sve to, nikako nisam uspijevao da se fokusiram na fotografisanje, i na kraju sam odustao od pravljenja storija, selfija i ostalih gluposti.
Kod ustave Ijmuinden se na brod ukrcao i gospodin holanđanin, u svrhu pomorskog pilota. Ne znam zašto sam mu se ja učinio kao neko najpodesniji da prekrati tih sat vremena rane jutarnje plovidbe do Amsterdama ali mi se obratio sa pitanjem da li prvi put dolazim u Amsterdam. Nakon potvrdnog odgovora me zapitao šta znam o njegovoj zemlji. Tim pitanjem je u mojim očima počeo da dobija obrise krša koji vapi da bude razbijen glavom na pola (ti ćeš mene da ispituješ). „ Pa, čini mi se ne baš puno ali znam npr., legendu o dječaku Hansu koji je zaustavio Sjeverno more, između ostalog“. Gospodin holanđanin me pogledao širom razrogačenih očiju i rekao „Pa bravo!“. Rekoh da to i nije nešto posebno, jer takve stvari mi, dinaridi, učimo u osnovnoj školi. „ A, izvinite, gospodine Holanđanin, da li možete da mi kažete od kad postoji Vaša država?“ „Pa, ne bih sad tačno znao godinu ali od 17 vijeka, otprilike“. „Ja ću Vam pomoći…od 1648. godine, što je nekih 500 godina nakon što je nastala moja država i neću Vas ništa pitati o njoj jer očigledno slabo poznajete i svoju“. Dinarid je mogao zadovoljno da ode na svoj doručak, ostavljejući iza sebe krš razbijen na pola.
Dok je odlazio sa broda, gospodin Holanđanin mi je, nabacivši jedan široki osmijeh zaželio ugodan boravak u Amsterdamu. Danas, sa par godina zakašnjenja mi je potpuno jasno da je njegov adut bilo sve ono što sam vidio tog proljeća u Amsterdamu i da je taj široki osmijeh, ustvari, bio osmijeh sažaljenja. Sa punim pravom...
* * *
Doduše, i mi dinaridi imamo svoj adut, i to štih-adut, koji se zove:
„Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“
Mo'š mislit'
