Piše: Labud N. Lončar

Dijagnoza korona virusa. Čovjek se najbolje uči na svojim greškama.

Početak liječenja...

Posle četrdeset dana borbe mogu da kažem da sam prebolovao: koronu, jaku upalu pluća I moždani udar. Napokon sam izašao iz bolnice. U ovoj priči pokušat ću objasniti bar jedan dio toga kroz šta sam i kako sam prošao.

*
Niko od nas ne zna kako će reagovati kada sazna da je pozitivan tj. da je obolio od korone. Ja sam po tom pitanju pretpostavljao da ću razumno reagovati i da ću nastojati da ostanem hladokrvan. Tako je i bilo.
Ono što vam se odmah javi u glavi kada saznate da ste pozitivni je kako javiti svima sa kojim ste bili u kontaktu da ste pozitivni i da obrate pažnju na svoje zdravlje. U mom slučaju to je bio veliki broj ali sam u jednom trenutku odustao od javljanja, umorivši se, ali sam prethodno zadužio nekoliko prijatelja da to rade umjesto mene.
Vodio sam se opštom idejom da treba ostati pozitivan i kada si od korone pozitivan.
Na naš zahtjev utvrđeno je da smo supruga i ja pozitivni. Oboje smo vakcinisani i revakcinisani. Srećom ona je imala taj blaži oblik korone a ja teži.
Mada, sada shvatam da sam sam doprinio da taj oblik postane teži. Supruga i ja smo odlučili da pošto smo pozitivni pođemo pješke sa Topolice do bolnice u Starom Baru. Strah nas je bio da ne prenesemo koronu nekom ako bi išli taksijem ili autobusom. Glupo. Tih 45 minuta hodanja do bolnice u Starom Baru nećemo moći da povratimo nikada. Mislim da je to i isprovociralo već postojeću upalu pluća i samim tim veoma će nam iskomlikovati dalje liječenje. Posebno meni.
Kao i mnogi u ovom gradu imao sam od ranije naslijeđeno loše mišljenje o Barskoj bolnici i to mi je uništilo tri dana liječenja. Druga stvar, usmjesto odmah da pođem u bolnicu da ležim i da se liječim kako treba ja sam išao u kontenere kod DZ Bar i primao infuziju antibiotika tri dana i po povratku na stan pokušavao da skinem temperature brufenom… Rad osoblja u kontenerima je za svaku pohvalu. Kiša, snijeg, hladnoća. Veliki broj pacijenta koji su se tih dana samo povećavale. Ali primati terapiju sat vremena na toj hladnoći ne pomaže ako ste dobili upalu pluća.
Treći dan sam vidio da to ne daje rezultate i pošli smo u bolnicu na još jedan pregled koji je rezultirao mojim prijemom i ležanjem na Korona odelenju. 

Korona odeljenje, opis, privikavanje…

Barsko korona odeljenje je sređeno. Čisto. Sproveden je kiseonik u sve sobe, do svakog kreveta. Odgovorno tvrdim da je korona odelenje Bar jedno od najboljih odeljenja barske bolnice. Lično sam se u to uvjerio.
Ono što mi je odmah upalo u oči je higijena. Inače, mnogo mi je važno bilo gdje da pođem da su WC, umivaonik i druge prostorije čiste. Na odelenju su higijeničarke skoro neprestano čistile sobe i mokre čvorove, odnosile smeće koje smo mi stvarali. Koristili smo puno vode i voća, trebalo je te flašice, kore od banana i drugog voća - pokupiti i iznijeti. Nekoliko puta su prebrisavale pod sobe.
Svaka soba ima svoj WC i umivaonik, sa ventilacijom. Urednošću i čistoćom podsjetilo me na Vojnu bolnicu Meljine ili Vojnu bolnicu Niš... Hrana ukusna i spremljena u dovoljnim količinama. Nasmijana kuvarica Remza spremala je ukusnu hranu i na vrijeme dostavljala.
Hrana se dostavlja u plastičnim, jednokratnim, posudama i priborom čime se smanjuje mogućnost kontakata i zaraze. Saznao sam od nekih poznanika koji su bili na odelenju da oni naručuju da im se donese roštilj i da su nalazili manu takvoj hrani, u lice sam im rekao da je to ludiost i da sam ja zadovoljan, da najbolje doktori znaju koja i kakva hrana nam je potrebna u tim fazama liječenja.
Jedino nijesam mogao odoljeti kada je moja kumica Dragana, kćerka mog pokojnog kuma Dragana Raičevića, dva dana zaredom iz lokala u gradu naručivala riblju čorbu i donosila mi. Bilo je tu i voća, sokova, vode, slatkiša. U slast sam pojeo čorbu i zahvalio joj se. I zamolio da više ne donosi jer nam je hrana dobra.

*
Prvo jutro kada nam je došla vizita u sobu nije mi bilo svejedno. Pod vizirima, maskama, mantilima i rukavicama ličili su mi na neku nestvarnu ekipu, naučnika iz neke laboratorije. Tada se oglasila doktorka uz osmijeh i srdačan glas: “Dobro jutro”. Sam njen veseli glas nekako mi je dao do znanja da su to neki pozitivni i dobri doktori. A bilo mi je važno da su takvi oni koji se brinu o nama. Tek kada su otišli iz sobe saznao sam ko je ko u toj veseloj ekipi. Hvala Bogu da do sada nije bilo potrebe da znam bilo koga od njih. Kod doktora nijesam ozbiljno išao više od dvadeset pet godina. Bila je to Dr. Kastratović – vođa ljekarskog tima za tu nedelju, dr Stanković, Leković, Kraja, Divanović i drugi. Počelo je liječenje uz antibiotike, infuziju, vitamin i kiseonik. Ja sam možda bio “loš” pacijent jer sam se teško navikavao na masku sa kiseonikom. Kasnije sam navikao. Nekako nam je u glavi utisnuto to mišljenje – eto gotov je, na kiseoniku je! Pogrešno. Kiseonik pomaže da ponovo prodišemo. Ali i sa njim treba biti obazriv i izričito slušati naloge i savjete ljekara. Kovid je teška bolest. Još uvijek nepoznata.
Koliko je to opaka bolest pokušat ću objasnit kroz moj primjer. U punoj kondiciji i snazi. Kada sam obolio od virusa kovid pri izlasku iz WC-a i kada sam kretao se do kreveta, a to je nekih tri metra - nijesam mogao da dišem. Gušio sam se. Kao da mi neko vakum pumpom izvlači kiseonik iz pluća. U tim trenucima nijesam dozvoljavao da me uhvati panika već bih jednostavno sjeo, stavio masku sa kiseonikom i lagano počinjao da dišem. Vjerujte mi nije svejedno! Kod korone je poremećen taj urođeni rekao bih Božji kod disanja, kojim rođenjem dišemo. Pod koronom smo primorani da ponovo učimo da dišemo - što nam rođenjem nije bilo potrebno. 

Doktori, sestre i ostalo osoblje…

Jedan od mojih problema je bio taj što nikog od doktora nijesam znao i morao sam uvijek da pitam cimere: Ko je ovaj doktor / doktorica? Srećom, jer kao što rekoh dvadeset pet godina nijesam išao na ljekarske preglede ili ležao u bolnici. Tako sam posle jedne posjete i razgovora saznao da smo pričali sa upravnikom bolnice dr. Karišikom. Uopšte, ono što je karakterisalo sve doktore i doktorice za vrijeme moje bolesti je ljubaznost i spremnost da pomognu. Ako je trebalo da obezbijede, a trebalo je, dovodili su stručnjake drugih specijalnosti… Svakog jutra prije vizite u obilazak je dolazio jedan ljubazan i simpatičan doktor i pitao treba li nam šta i kako se osjećamo. Pitah ga ko je on i on se tada predstavi - dr. Vojinović, zamjenik upravnika bolnice. Isto tako dr. Kraja, pneumolog, veliki stručnjak došao je prije vizite i preslušao mi pluća, dao savjete po pitanju upotrebe kiseonika.
Dr Kastratović je svako jutro svojom pojavom i pozdravljanjem unosila veselu atmosferu. Dr Stanković, elegantan, veliki stručnjak redovno je bio tu. Nekako se prvih jutara kad god bih ja posle infuzije uzeo da doručkujem on pojavljivao i pitao: Kako je Labude? A šta da kažem doktore? Evo samo jedem i ležim… Dr Stefani Leković – koju nijesam video od njene osnovne škole. Ona je inače kćerka mog pokonog komandira i dobrog prijatelja kap. Tokić Gorana. I, da mogu reći da sam je jedva prepoznao. Da mi se nije predstavila obrukao bih se. Bilo mi je drago kada sam vido da je uspjela u životu i da je dijete mog prijatelja sada ozbiljan doktor, stasao da nas liječi. Imena drugih doktora neću nabrajati jer me strah da ne pogriješim u nekom slovu. Uglavnom sve su to stručnjaci koji se sa kovidom bore evo skoro pune dvije godine.

*

Medicinske sestre i tehničari su glavna, udarna pesnica svake bolnice pa i kovid odelenja u Baru. Bez pogovora pomažu svima u svako doba. Ne staju. Jedini odmor im je ako nema posla da sjednu za jednim stolom u hodniku. Sto i nekoliko stolica kada ugrabe da sjednu i odmore se. A odmora ima veoma malo. Nekako je na mene od svih sestara ostavila poseban utisak sestra Vera Popović. Stručna, sposobna, pametna, lijepa. Dođe u obilazak i samo onim njenim crnim očima trepne, okrene se i pođe. I eto, odmah se donose sredstava za higijenu, sređuje umivaonik i WC. Namještaju kreveti.
Nikom od tih ljudi i žena ne može se naći, ozbiljna, zamjerka. Ne štede sebe. Paze pacijente.
Da navedem jedan primjer… Trebalo je uraditi skener mojih pluća jer doktori nijesu nijesu bili zadovoljni običnim snimkom. Morao sam biti na kiseoniku kao terapija. U sobu su došli medicinska sestra i tehničar sa dvoje kolica. Jedna kolica za mene a druga za ogromnu flašu sa medicinskim kiseonikom. Meni se i sad čini da u toj flaši ima 200.kg a nije - manje je, ali flaša je stvarno ogromna. I tako sestara gura mene a tehničar flašu. Na pola puta se mijenjaju. Tako sve gore na sprat do skenera.
Mnoge sestre i drugo osoblje su svoju bolesnu djecu ostavljale da ih drugi čuva kući a oni dolazili nas da liječe. Neke sestre su morale da iznajme stanove da nebi svojim starim roditeljima prenijele virus kada se vrate sa posla. Ljudske drame i sudbine.
Kada sam ostao bez ljekova sestra Remza se ponudila i pošla je u apoteku, kupila mi ljekove, da nebih zvao prijatelje i komšije da donose u bolnicu, jer mi je i supruga od korone ležala na stanu.
Svi oni.. Vera, Tamara, Sanela, Bojana, Albiona, Nikola i još dva tehničara čijih se imena ne mogu da se sjetim(neka mi to oproste) već dvije godine rade u kovid odelenju. Mladi ali okaljeni. Ne bježe od posla. I mnogo mi je zasmetao pokušaj njihovog blaćenja kroz nekakve napise po pojedinim portalima a pogotovu čuveni perfomans sa Rimskog trga. Šta su htjeli da kažu čuveni umjetnici i sluge bivšeg režima? Razmišljao sam o tome dok sam gledao na TV ekranu uredno složene čizmice i cipelice… Ko je Cipelić? I nekako sam se presabirao ali nijesam mogao da se sjetim da je sa tog Rimskog trga išta dobro došlo za narod Crne Gore. Gledam onog Skituljka dok čita nekakav proglas i pitam se šta lupeta?
Gospodo Cipelići i Skituljci koji skitate i šetate od mjesta do mjesta zabrinuti zbog korone - znate li vi uopšte šta je korona? Kako je bolesnima od korone? I ko o njima brine? Ako ne znate dođite u Barsku bolnicu ja ću vas lično provesti kroz kovid odelenja (ako mi dozvole) i pokazati šta je častan posao. Za mene je častniji posao tih medicinskih sestara i doktora nego vaše blebetanje o časti po raznoraznim i obesmišljenim trgovima. Prazne riječi nikom ne pomažu, pa ni vama.Toliko. 

Porodica, prijatelji…

Svima nama je najvažnija porodica. Kada je porodica rasijana na sve strane svijeta onda je jedini kontakt mobilni telefon. Viber, Whats Ap i slično. Moderno doba.

*

Nekoliko dana po obolijevalju od korone u pomoć nam je doputovala moja kćerka Nataša. Ostavila je svoju porodicu u Beogradu na staranje svom mužu. Posao ponijela sa sobom. I došla da pomogne. U dogovoru sa svojom braćom ona je došla prva da nas “čuva”. A sinovi čekaju svoj red.
Pažnja svima godi ali u jednom momentu zasmeta tako da sam maltene sa svima prekinuo prepisku i javljanje. Isključio sam telefon.
Uglavnom, iz tih prepiski da istaknem kao važno je činjenica da sve ono što su preporučili stručnjaci iz čitavog svijeta kao terapiju – ja sam već tu terapiju dobio u Baru. A preporuke su dali vodeći ljudi medicinskih timova po čitavoj Evropi. Deset doktora po Evropi je gledalo moje nalaze kad god bih neki nalaz uradio. To sam saznao kad sam izašao iz bolnice.
Prijatelji sa svih strana svijeta su zvali i davali podršku. Hrabrili. Niko nije mogao da vjeruje da je mene tako pogodila jedna “obična” korona,,,
U posjetu, ispod zida bolnice došli su moji prijatelji iz udruženja “Nekazano”. Aleksandar Jovanović, spustio se sa Zlatibora za praznike i posjetio druga u bolnici. Stevan Stijović i Slavko Spajić – tehnička podrška “Nekazano”. I Cerović Vladimir, pjesnik i glumac. Donijeli su mi dovoljno “prolom vode” i puno pozitivne energije.
Da nabrajam sve prijatelje sa društvenih mreža trebalo bi mi puno vremena da ih nabrojim i rizikujem da nekog preskočim. Svima hvala.

*

Smatram da je sve ove ljude sa Barskog kovid odelenja trebalo spomenuti i istaći njihovu nesebičnu pomoć i požrtvovanje u spašavanju stanovnika Bara od strašne pošasti.
Iznio sam neke svoje greške koje sam napravio i nadam se da ih niko drugi neće napraviti. Stvarno bih volio da sam ja zadnji čovjek koji je prebolovao ovu opaku bolest ali znam da je to samo želja. Realnost je sasvim drugačija. Ovo je i način da se zahvalim na pomoći i uspješnom izlečenju našem Barskom kovid odelenju. Želim im uspjehe u daljem radu i ličnu tj. porodičnu sreću.
Da predstojeće praznike provedu u društvu svojih najmilijih a onima koji budu radili da imaju što manje posla.
Budite dobro!