Vidim kako neki ljudi lako „ubijaju prejakom reči“.

Etiketiraju, vrijeđaju, sprdaju se. Nije ih briga koga sve mogu pogoditi svojim bezobrazlukom, neznanjem, nesmotrenošću, svejedno. Neko kao da je htio da im se osveti za neki davni grijeh pa ih je ubijedio da se njihova riječ uvažava mimo drugih, da je naročito bitna. A protiv virusa koji se zove kompleks više vrijednosti vakcine nema.

* * *

Piše: Milan Vujović

***
Džaba što vakcine ima za koronu. Kao što je ima za velike boginje, dječiju paralizu, tuberkulozu, difteriju, tetanus... Njih je istrijebila vakcina, ko drugi?

* * *
Poslije dvije Sinofarmove, primio sam Fajzerovu vakcinu. Imam utisak da će četvrta biti Sputnjik lajt. Tako ću spojiti naizgled nespojivo: Kinu, Ameriku (Njemačku) i Rusiju.

* * *
Crnogorski premijer konačno ide u zvaničnu posjetu Srbiji.
I bivša i sadašnja vlast tvrde kako su Crna Gora i Srbija dvije najbliskije države i da njihovi odnosi moraju da budu bratski, bez uslovljavanja i paternalizma, zbog zajedničke prošlosti i budućnosti. Ali, to odavno nije tako.
Moja ljubav prema Srbiji nije na mahove već traje decenijama i ne mogu je, pretpostavljam kao ni mnogim građanima Crne Gore, natruniti ni ona pometina iz Beograda ni ovaj teški negativac iz Podgorice.

* * *
Kad čujem Davorina Popovića i Leonarda Koena – rastužim se, Arsena Dedića i Đorđa Balaševića – poetizujem se, Đorđa Marjanovića i Dragana Stojnića – pogordim se, Tozovca i Tomu Zdravkovića – razveselim se i istovremeno zamislim… Uglavnom, neke emocije me prodrmaju iako njih više nema. „Glas leti“ rekli su stari Latini, ali glas i živi…

* * *
Ne tražim finese poput „u stvari“ (dvije riječi) ili „nažalost“ (jedna riječ), ali obratite pažnju da se „da li“, „ne znam“, „ne mogu“, piše odvojeno… Ko to spoji djeluje i glupo, a ne samo nepismeno.

* * *
Uvijek su neke riječi popularne i posvuda u upotrebi, a ne znamo ko ih je prvi izgovorio ili napisao. Tek, gađaju se njima i oni koji nemaju pojma šta znače. Sada su nezaobilazni „diskurs“ i „narativ“.

* * *
Ne znam zašto, ni otkud, ali često koristim metaforu „golubja duša“ ili „golubje srce“, u smislu da je neko nježan i plemenit, a golubovi su, kažu to i biolozi, jedna od najagresivnijih vrsta ptica.

* * *
Jedno od nas dvoje ne igra satima šah i ne dangubi po sajtovima nego traži i preporučuje dobre knjige. Zahvaljujući tome uspijevam povremeno da pobjegnem od stvarnosti čitanjem. Taj bijeg je okrepljujući bez obzira što je vrijeme u koje me knjiga odvede uglavnom lošije od ovog našeg.
Jedna od knjiga koju obavezno valja pročitati jeste „Me’med, crvena bandana i pahuljica“, Semezdina Mehmedinovića, iz Kiseljaka kod Tuzle, koji poslije dugogodišjeg boravka u Americi sada živi u Sarajevu.

* * *
Tišinu znamo da cijenimo i u njoj uživamo tek kad u susjednom stanu prestanu svrdlanje i štemovanje.

* * *
Višedecenijski bračni drugovi...
„Đe mi je onaj...?“
„Evo ti ga tu lijevo, pored lap-topa.“
„Zašto mi nema ono na ekranu?“
„Sačekaj malo, pojaviće se.“
„Ko mi je sklonio...?“
„Niko, ostavio si naočare na polici s knjigama.“
„Stalno mi neko premješta onu...“
„Knjigu si sam donio u dnevni boravak.“
„Nema mi onoga... za kanale.“
„Daljinski ti je ispod jastuka.“

* * *
U Barskoj gimnaziji imaju još dva mjeseca da obilježe izuzetan jubilej – vijek od postojanja najvažnije vaspitno-obrazovne ustanove na jugu Crne Gore…

* * *
Moram da priznam da bih želio da napunim toliko godina da moja sahrana bude performans, a ne žalost.