Navršava se 45 godina otkad je Pristan otišao u sjećanje.

Prepustio se Luci Bar bez prenemaganja i gotovo sav stao u „lamele“, nove zgrade izgrađene sredinom sedamdesetih na Topolici.

Piše: Milan Vujović

Moja sjećanja na Pristan prevashodno su vezana za bioskop. Čini mi se da i sad osjećam njegov teški miris. Znam, mirisao je na memlu, na ustajalo, na trulo drvo, ali u ono vrijeme za ustreptalog dječaka iz Popovića, od tog mirisa nije bilo ljepšeg.

Taj miris je tada za mene bio i bestseler koji ću jednom napisati i glavna uloga u filmu u kojem ću jednom igrati i fakultet koji ću jednom završiti i žena u koju ću se jednom i zavazda zaljubiti i Ajfelova kula i Big Ben i Karlov most i Crveni i Španski trg i Prado i Akropolj i Divlji zapad i sva druga mjesta koja ću jednom posjetiti. Bio je to miris nade u budućnost, u dane koji dolaze – tajanstveni i opojni miris života.

Imao sam tremu od ulaska u bioskop. Uvijek sam strahovao da neću uspjeti da pronađem svoje mjesto u krcatoj sali prije nego se svjetla pogase.

Ne znam koji je bio prvi film koji sam u njemu gledao, možda „Biće skoro propast sveta“, Saše Petrovića, ali pouzdano znam da je posljednji bio „Sutjeska“, Stipeta Delića, sa Ričardom Bartonom. Nas, tek pristigle te jeseni u gimnaziju, a išli smo kolektivno na projekciju, dobrih pola sata na početku filma, jedan maturant maltretirao je najavljujući unaprijed scene. Film je, naime, gledao ranije. I nije zatvarao usta sve dok ga jedan od nas nije upitao: „Pogiba li Tito?“ a on ozbiljnim glasom odgovorio: „Ne!“ Poslije opšteg smijeha otišao je u drugi kraj sale.

Pristanjani svaki razgovor o svojoj varoši svijenoj oko malog trga uz morsku obalu i brdo Volujica, završavaju riječima: „Pristan je imao dušu.“ Ne objašnjavaju dalje ali znam: na Pristanu se nisu zaključavala vrata, Pristanjani su bili zajedno i u dobru i u zlu i vjerovali su u ljude. I voljeli su, iznad svega, Pristan. I dan danas ga, zagledani u Luku i pučinu, sa sjetom pominju.

Biće, ipak, da je duša Pristana bila u dušama njegovih žitelja.

* * *
Danima se ne odvajam od knjige „Prutom po vodi“ Mihaila Lalića. To su crnogorski „Znakovi pored puta“. Zapisuje Lalić, 22. oktobra 1960: „Javiše mi da je slikar Branko Šotra umro u Štokholmu, pri operaciji mozga. Iz prorijeđenog zbora mojih prijatelja nestaje još jedan. Sad je smanjen i moj prostor u svijetu: izbrisan sam iz jednog sjećanja za sva vremena prošla i buduća. Zamjene nema i ne može biti, jer su kasna poznanstva plitka, hladna, dubiozna i gašenju sklona – do prijateljstva nikad ne dorastu.“

* * *
Vjernici su mi uvijek bili oličenje blagosti i postojanog karaktera. I za sadašnje tako mislim, ali kao da su neki od njih manje tolerantni za tuđe mišljenje od onih iz doba moga djeda po majci, popa Pavla, i strica, popa Petra. Dešava se i da su isključivi u kazivanju svoje istine koju uzdižu na nivo dogme.

* * *
Primijetio sam u posljednje vrijeme da ljudi veoma mnogo lažu. Ogovaranja je uvijek bilo, ali ovoliko bezočnog laganja nije nikad. To je posljedica srozavanja morala na najniže grane. I kad nekog uhvatite da ne govori istinu, on će se odbraniti novom neistinom. Nekad je ljude koji slažu odavalo crvenilo. Danas ne trepnu kad progovore neistinu, a kamoli da se zacrvene.
Riječ odgovornost kao da se negdje zagubila i rijetko je ko pominje.

* * *
Ima mnogo upravnika pozorišta, galerija, muzeja i drugih ustanova kulture koji poslije smjene ili, kako se to kaže, prelaska na novu dužnost, nikad više ne dođu na predstavu, izložbu, koncert, književno veče... Isto je, recimo, i sa predsjednicima sportskih klubova. To pokazuje da su na tim rukovodećim mjestima bili po partijskoj liniji, isključivo zbog lične koristi i promocije, a nikako zbog afiniteta ili ljubavi prema umjetnosti, odnosno određenom sportu.

* * *
Bio sam u ekipi koja je pravila pozorišnu predstavu „Palastura“, po tekstu i u režiji O. Nenezića. Liječim komplekse iz mladosti...
A da je publika željna dobre komedije vidjelo se na premijeri 9. avgusta i prvoj reprizi, dva dana kasnije.

* * *
Pretrpio sam fijasko u, možda, jedinoj stvari u kojoj sam neprikosnoveni autoritet u kući (zato što samo ja vozim). Ostali smo duže na Velikoj plaži na kojoj čovjeka vazda raspameti zalazak sunca, pa smo se u sumrak, kad slabije vidim, vraćali u Bar. U tri navrata iskakali su iz bočnih ulica ili sa parkinga, kao kamikaze, vozila koja sam registrovao tek poslije usplahirenih upozorenja mojih dama. Nik, zet iz Bostona, dostojanstveno se držao ali mislim da mu je to bio jedan od traumatičnijih dana u životu.
Bliži se vrijeme da „okačim pežo o klin“...

* * *
Svakog avgusta u okolini Bara bijesne požari. Ovaj avgust posebno je rizičan, jer odavno nije bilo kiše, a kad duva onda imate osjećaj kao da je neko uključio ogroman fen. Požar u Mrkojevićima je ozbiljno upozorenje.