Kako se lagano, kao neki zloslutni oblak, nevolja približava našem Starom gradu Baru, odlučili smo da pozovemo sve eminentne stručnjake, profesore univerziteta, naučne radnike, intelektualce, dobre i obične ljude čistog srca, da napišu nešto o pogubnosti hotelizacije Starog grada.

Da napišu onako kako oni osjećaju i misle da treba napisati. Ova bezumna ideja koja se polako približava da baci na koljena „slavni grad“ koji milenijumima prkosi zlu i nedaći, pretvarajući drevnu arhiepiskopiju i grad Vojislavljevića u hotel zatvorenog tipa sa Spa i Wellness aranžmanima, pristupačan samo bogatoj klijenteli, bez premca je na listi nonsensa u ad hoc prisvajanju neprimjenjivih ideja, i potvrda je neznanja koje se najbolje može okarakterisati starom izrekom: „vidjela žaba da se konj potkiva.... Mi nijesmo Španija koja ima na desetine hiljada srednjovjekovnih gradova i utvrđenja i ne treba nam „Paradores“ firma za konvertovanje duhovnog i spomeničkog nasljeđa Crne Gore u puki novac. Niti smo Britanijina sa lordovskim burgovima palatama i starim zamkovima. Mi smo Crna Gora koja ima nekoliko spomenika od nacionalne važnosti među kojima prednjači Stari Bar, najveći arheološki spomenik na Jadranu, jedan od najstarijih gradova i potvrda našeg postojanja kroz vjekove. Zajedničkim snagama i putem pomoći iz Evrope i svijeta imamo sposobnosti da grad sačuvamo, da ga istražimo i obnovimo po najmodernijim zakonima očuvanja spomeničkog nasljeđa Evrope. Stari Bar je na tentativnoj listi UNESCO-ve kulturne baštine od 2010. godine. Omogućimo mu da postane i dio svjetske kulturne baštine. Onda će i naša pokoljenja imati čime da se diče.

Mladen ZAGARČANIN

1.

PIŠE: Profesor emeritus Mitja GUŠTIN, Ljubljana

STARI BAR - SVJEDOK POVIJESTI

Među biserima evropske povijesti spada definitivno Stari grad Bar, sada velelepne ruševine grada koje zaslužuju istu pažnju kao i ostaci Pompeje sa freskama, prije izbijanja Vezuva, ili Dioklecijanova palata u Splitu, sa slojevima srednjeg i novog vijeka. Stari Bar je u očima slučajnih prolaznika, putnika i turista, sa svojim zidinama, sa mnogim, djelimično očuvanim zgradama, kamenim ulicama, lukovima i ruševinama, uspavana ljepotica, u čija njedra se zrcala stara povijest.

Bivši grad Antivari, danas Stari Bar se nalazi ispod planinskog masiva Rumije u zaleđu Novog Bara, glavne luke i turističke metropole južnog dijela crnogorske obale. Malo, prirodno zaštićeno brdašce okruženo je sa tri strane strmim kanjonima, dok je prema zapadu naseobina morala biti utvrđena već u antici. Udaljen je oko 5 km od Jadranske obale zbog čega je ispod strmih padina Rumije vjekovima bio izvanredno mjesto za nadzor puteva koji su vodili preko planina u unutrašnjost i na područje Skadarskog jezera.

Idealna lokacija je privukla stanovnike od praistorije i antike, a prvi pomen grada potiče u 10. stoljeću, kod Konstantina Porfirogenita, kao Antebareos. U srednjem vijeku dijeli sličnu sudbinu sa ostalim crnogorskim gradovima, pod vladavinom plemićkih obitelji Duklje i Raške, koje su ostavile pečat izgradivši prekrasne sakralne objekte. Kasnije, Stari Bar, zajedno sa obalnim gradovima, potpada pod Mlečane, koji su u 16. vijeku izgradili moćan bedem i dali mu urbanu osnovu i brojne građevine venecijanskog karaktera.

Grad Antivari bio je od velike važnosti. Godine1606. poznati kartograf Vicentius Demetrius Raguseus Voltius izdaje kartu Golfo de Venetia i uz obalne gradove, kao što su bili npr.: Dolcigno (Ulcinj) Budva, Cattaro (Kotor), Ragusa (Dubrovnik), Sibenico (Šibenik), Zara (Zadar) Segni (Sinj), Pola (Pula), Rovinj (Rovinj), Parenzo (Poreč), izričito bilježi i Antivari, iako je njegova luka bila daleko od grada. Najstariji izgled Bara izradio je Camutio 1571. godine, one iste godine kad je u grad ušla osmanska uprava. Iz bakroreza vidimo mnoge karakteristike utvrđenja kakvog je imao snažni Dubrovnik i manji Kotor, kao i ostali venecijanski gradovi na obali Jadrana do crkvenih tornjeva kršćanske zajednice. Pod upravom Turaka grad se održao, a Osmanlije su do 1878. izgradili veoma značajne upravne zgrade društvenog i duhovnog života, kao: amam, džamije, minarete, Sahat kulu, prilagodivši veliki broj stambenih kuća načinu muslimanskog života.

Crnogorski ustanak protiv istambulske Porte došao je takođe pred vrata osmanskog utvrđenja grada Bara 1878. godine. Nakon duge opsade, s topovskim granatiranjem i rušenjem vodovoda, turska posada predala je grad Crnogorcima. Od tada u gradu nije više bilo života. Ostali su slojevi i svjedočanstva prošlih života, sa sačuvanom stratigrafijom ilirske gradine, kamenim zidovima rimsko-vizantijskog kastruma, crkve, palate, venecijanske utvrde i zgrade turske administracije. Ostalo je ispod zidina predgrađe, varoš - široke ulica prepuna malih trgovačkih radnji i zanatlija. Ostao je izvanredno očuvan put od mora prema Rumiji i dalje ka Skadarskom jezeru. Varoš, kako u prošlost tako i dan danas, pruža posjetiocima neodoljiv šarm prepun mediteranskog bitisanja.

Život je u gradu umro zauvjek a uspavanu ljepoticu je ponovno je probudio beogradski profesor arhitekture Đurđe Bošković, koji se posvetio dokumentovanju drevnih gradskih centara na crnogorskoj obali. Između 1952-1962. godine Bošković je u Starom Baru sistematski iscrtao cjelokupno stanje i dokumentovao svaku pojedinost. Neke objekte je konzervirao ili u potpunosti obnovio. Zahvaljujući njemu možemo se diviti obnovljenoj romanički crkvi Sv. Đorđa ili sv. Venerandi, kao i ruševinama crkava Svete Katarine i franjevačke crkve sv. Nikole. Uz to, treba napomenuti Sahat kulu, amam i druga brojna zdanja, kao i bedeme mletačke tvrđave. Ali to nije bila samo obnova kamenih zdanja, Boškovićev rad je u ruševine udahnuo istoriju što je oživjelo sjećanje na slavno razdoblje tog grada, na šta je već tada bilo ponosno crnogorsko društvo i svjetska kulturna javnost.
Potres koji je pogodio Crnu Goru1979. godine, oštetio je i Stari Bar. Nakon desetljeća, obnovljene su mnoge zgrade i fortifikacioni objekti, restauriran je polusrušeni akvadukt a zahvaljujući sjajnoj dokumentaciji brojnih studijskih seminara beogradske arhitekture, kao i tradiciji lokalnih klesara dobrom dijelu, bio je vraćen izgled drevnog grada.

Rad prof. Boškovića je od izuzetne važnosti za shvaćanje grada kroz vjekove i sjajna baza za daljna istraživanja i uređenja tog prekrasnog spomenika kulture. On zaslužuje da se upiše kao Kotor i Durmitor u spisak svjetske UNESCO-ve baštine. U Opštini Bar su su nakon potresa bili svjesni važnosti ovog arheološkog spomenika tako da su postavili muzejsku zbirku u zgradi iz 16. stoljeća, zatim ateljee za umjetnike, a uredili su i prostor za glazbene i dramske priredbe. Tako je već tada rođeno višenamjensko odredište za kulturne manifestacije grada Bara i njegove naučne djelatnosti.

Međunarodni naučni krugovi pomoću evropskih financijskih sredstava su potpomogli sistematska istraživanja, i u godinama 2004-2015. objavljeno je nekoliko monografija koje donose, uz iscrpni vodič Mladena Zagarčanina, specijalističke studije, uključujući i niz arheoloških „bisera“ koji predstavljaju značajna otkrića i na nivou evropske arheologije. Stari Bar je profesionalnim medijevalistima a posebno poznavaocima otomanskog razdoblja vrlo važna referenca. Na tom mjestu, gdje slojeve nakon 1878. godine, nije dodirnula ljudska ruka stvorili su se idealni uslovi za shvatanje života u drevnom gradu, koji je živeo na granici društvenih promjena kroz vjekove.

Danas se obala Crne Gore nezapamćenom brzinom turistički razvija i od velike su važnosti odluke o tome kako ugraditi dragulje crnogorske baštine u turističku „industriju“. Pitanje je teško jer su to sve svakodnevne dileme mladog društvenog poretka. Mladih firmi i međunarodnih savjetnika sa mnogo većim zaleđem, da bi shvatili da je zemlja ograničena, da još uspostavlja svoj spomenički, a time i mutltikuturološki identitet, i da još nisu razvijeni odgovarajući mehanizmi sa usklađenim suživotom starog i novog.

Iz Crnogorskog Primorja i južne Dalmacije prije tri desetljeća bila je najposjećenija destinacija Njegošev mauzolej na Lovćenu. Samo ljubljanski „Kompas“ svake je godine iz dubrovačkih hotela prevozio na remek-djelo Ivana Meštrovića stotine tisuća znatiželjnih posjetilaca, uz zaustavljanje na Cetinju, stari glavni grad Crne Gore. Za turiste sa obale Jadrana bile su i Cetinje, sa vilama evropskih veleposlanstava, kneževski dvorci i posjeta Lovćenu nešto originalno. Ta destinacija ostaje i danas, ali tamo nedostaje projekat kojim bi se izvršila reurbanizacija samog grada, modernizirali muzeji i spomenici i postavio adekvatan hotelski sistem, koji bi bio možda motor te reurbanizacije i dostojanstvenog prijema prije odlaska na Lovćen.

U sjeni primorskih gradova od Herceg Novog do Ulcinja bio je udaljeni Stari Bar. Daleko od plaža, a time daleko od turističkih vrenja. Arheološki kompleks Starog Bara može posjetiocima ponuditi šarm monumentalnih arheoloških građevina, pogled na danas teško prohodnu Rumiju. Najnoviji planovi ministarstva za turizam i održivog razvoja da ponovo stave Stari Bar na turističku mapu jesu na mjestu, ali pitanje koje je već u prošlosti postavljeno glasi na kakav način se to želi postići? Mi mislimo da ih treba postaviti na isti onaj način zbog kojeg obilazimo srodne lokalitete u inostranstvu: da vidimo, da osjetimo, da se sećamo. Zato se ideja o izgradnji hotelskog kompleksa sa welnnes i drugim djelatnostima čini pogrešna, ona je realizovana recimo već prije pola vijeka u samoj Crnoj Gori na sv. Stefanu i u pojedinim većim zamkovima, palatama širom Europe i nije prenosljiva na spomenik tipa Stari Bar. Visoka kategorija ugostiteljskih standarda se u tom malom gradu mediteranskog tipa i arheološkog izgleda jednostavno ne može i ne smije realizovati.

Za podizanje vanredne turističke ponude i izgradnju novih turističkih kapaciteta u Crnoj Gori još je prostora. Ali pri tome je treba iskoristiti prirodne pogodnosti, a kulturnu baštinu i objekte pomno planirati, Visoki standard turističkih kompleksa dobija u suvremenom turizmu baš zbog pravog razmjera između prirodnih vrijednosti i spomeničkog nasljeđa. To iskustvo imamo sa gradom kapetana, Perastom, na obali Boke Kotorske, gdje bi veliki moderni hotelski kompleks u potpunosti zasjenio jedan od istorijskih bisera Jadrana.

Ali život traži razvoj, nova zaposlenja i baš turizam to može omogućiti. Crna Gora je svojim Primorjem i planinama gdje je sve smješteno na veoma kratkim relacijama idealna za razvitak zdravstvenog turizma i uz postojeći sezonski, sa svojom riznicom baštine, i za razvitak kulturnog turizma. Ovi oblici donose stabilnu zaposlenost širokog spektra visokokvalifikovanih zanimanja i zaposlenosti lokalnog stanovništva. Uz već spomenuti hotelski kompleks i razvoj ugostiteljstva na Cetinju treba da se se osvrnemo i na oronuli Hotel 13. Jula u Virpazaru. On je prije nekoliko desetljeća dobro zamišljen hotel uz Skadarsko jezero, ali danas propada. Sa njegovom obnovom bio bi to podstrek za revitalizaciju života sjevernih padina Rumije i Virpazar bi dobio opet svoj smisao regionalnog središta. Novi hotel bi mogao uključiti i visinska sela u Šestanima gdje još postoji izvanredna tradicionalna arhitektura (Krajina) i u njoj urediti dodatne turističke kapacitete. Na taj način dobili bi savremene oblike turizma, a zadovoljili bi i neke zdravstvene trendove i revitalizirali sela koje se zbog manjka kvalitetnog privređivanja ne opstaju.

Na kraju završimo tamo gdje smo počeli – u Starom Baru. Njegova je budućnost utvrđena od kad ga je prof. Bošković otpečatio njegovu vremensku kapsulu: sistematskim istraživanjem i održavanje spomenika u gradu. Dopuniti sadržaje sa kulturnim priredbama i nedeljnim sajmovima u Varoši, ispod bedema, Stari Bar će postepeno oživljavati jer on je biser u kulturnoj ponudi Crne Gore i jedan od samo nekoliko najemintnijih arheoloških destinacija istočnog Jadrana. Sve to zahtijeva redovit radni tim i predstavlja trošak koji spomenik ove razine svakako zaslužuje. A sve to se vraća jer su gradske zidine Starog Bara u stanju da prolaznicima i turistima iz obližnjih obala ispričaju priče kao malo koji grad na Jadranu.

https://upr-si.academia.edu/MitjaGustin/CurriculumVitae