I dok smo poslednjih dana na meti novinara, političara i gradjana, ne mogu a da se ne zapitam kakav smo mi to narod postali, osudjujemo a da ne znamo punu istinu.

Mogu da kažem da je sve već poznato. 90 maturanata je palo prijemni ispit, promijenjena je literatura onako pokvareno, ćutke, da niko ne zna.

I ne bavim se traženjem krivca, samo ću da pitam da li postoji Srednja Medicinska skola? Hoćemo li je makar jednom spomenuti? Skola koja je zadnja na spisku kad je u pitanju upis na Medicinski fakultet, škola koja svoje učenike uči najhumanijem pozivu.

Zašto se ne vrednuje naš rad i trud? 4 godine provedene u školskim klupama i u Kliničkom centru.

I ne nismo odustali, i ako je bilo trenutaka kada više nismo imali snage. Znate ono čuveno polugodje, zaključivanje ocjena, imali smo i mi to, ali nismo izostajali sa prakse. I zašto nas omalovažavate, zašto nas ne spominjete?

Zašto pričate o gimnaziji, kad znate da nisu prošli ni treći dio, onoga što smo mi? I ne, nemam ništa protiv gimnazijalaca, ali se pitam gdje je tu logika kada promjenite literaturu po kojoj smo se mi spremali. I nije problem što se prijemni ispit sprema po knjigama iz gimnazije, ako je već tako, uvedite biologiju i hemiju u sve 4 godine u Medicinsku školu, pa da budemo ravnopravni.

Samo tražimo jednakost! Ne brinite za nas, mi ćemo uvijek imati koru hleba, jer mi smo već sada zdravstveni radnici, mi već sad imamo posao, koji volimo. Neprospavane noći uz postelju pacijenata, uvijek i zauvijek profesija na koju smo ponosni. I ne krivim luče, što su pale prijemni, ne krivim ni profesore koji su promijenili testove, krivim sebe sto posle svega i dalje pokušavam da vas podsjetim da nam odlazi mladost.

Dolazi vrijeme kad neće imati ko da nas liječi. Omogućimo djeci koja žele i koja od početka znaju sta hoće (učenici Medicinske skole), budu NAŠI ljekari. Mi smo spremni da se žrtvujemo za vas i našu profesiju, a da li ste vi spremni za nas? – napisala je maturantkinja srednje medicinsku škole.