Okončana je prva književna turneja ikad u barskoj opštini, a sve doživljeno je umnogome nadmašilo naša očekivanja. I moja, kao autora knjige “Ljudi iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka”, i familije Masoničić, kao spiritus movensa ove kompozicije s voznim redom.

Piše:Željko Milović

Sve je, u stvari, počelo u jednom topoličkom kafiću, nakon što se monografija nije našla tamo gdje je po prirodi stvari morala biti, pa je brat Anto predložio da se velika promocija napravi tamo đe nikad nije – u Zupcima, a da će to svi u selu podržati. Rečeno-učinjeno, pa je ono što je namah izgledalo samo kao dobra fora uz kao zmija hladno „Nikšićko“, počelo da se pretvara u nevjerovatnu avanturu.

Odmah nakon odluke o promociji u Zupcima, predložio sam dr Gini Masoničić specifičan poduhvat, za koga ni sam nisam vjerovao da je moguć – organizovanje prve književne turneje u našoj opštini, pod nazivom „Za Barane – Knjiga o Baranima“. Srećom po mene, za dr Ginu, Tanja i Dušana ne postoji riječ „nemoguće“ i „ne može“, a kako im ne treba puno da od ideje krenu u realizaciju na terenu, već idući dan smo mapirali 3-4 ključne tačke, poslije dodavali još 3-4, i sve je začuđujuće lako krenulo da se dilanovski kotrlja... „like a Rolling Stone“...

23. JUL, ZUPCI: Inicijalna tačka turneje obuhvatala je najprije čišćenje platoa ispred saborne crkve Svetog Ivana – Daco, Anto, Zoki, Jelena, Edina, Aleksandra, djeca i ja smo čupali travu, krastili šiblje kako bi se sa platoa vidio cio Bar, borili se sa alergijama, prašinom, vrućinom i kidanjem držala od kosijera, donosili stolice iz starog objekta crkve, razvlačili kablove za reflektore... A onda – čarolija (riječ koju mogu da upotrijebim za skoro svaku promociju, svuđe pasuje). Na platou, pred sami zalazak sunca, više ljudi no što ih u Zupcima živi, došli seljani, došli građani, njih sedamdesetak... Program je vodila Marija Babić, govorio Ilija Vukotić u ime Zubaca i u svoje lično (i donio iz svoje kuće tri velika panoa sa fotografijama Joza Ćetkovića), pa Doda Ćetković - kćer čika Nikole i teta Danijele; iz Podgorice je samo za ovu priliku, sa demižanom rakije, stigao Novica, sin Vojina Radovanovića koji se trkao s „malim vozom“, a usred promocije, kako i priliči u sumrak, selom su se razlijegali „glasovi“ domaćih životinja, uz jedva čujno siktanje domaćica koje su ih kako znaju umirivale da ne bi smetale druženju ispred crkve. Nisu smetale, naprotiv, sve je savršeno bilo na svom mjestu. Dok je Necko Đurović pričao o svom prađedu Kolji Barjaktaru, „zapljusnuo“ nas je snažni sjever koji je prijetio da sve oduva, kako samo u Zupce iznenadno zna da ljeti na prepad zahladi... Srećom, nije dugo trajalo, pa se druženje, uz murovaču, priganice, sir, slatku pitu... nastavili do kasno.

28. JUL, DOBRA VODA: Druga promocija je bila u Dobroj Vodi, u „Makini Vučinića“, na mjestu gdje je kapetan Nikola (čovjek čija biografija otvara ovu dvotomno djelo), zastao na putu ka Ulcinju i odmarajući se pronašao dukat u zemlji, što je smatrao dobrim znakom za ostanak. Domaćini su bili Vučinići, potomci njegovi: očekivano, gazda Momo ni pod prijetnjom strijeljanjem ne bi javno pred ljudima govorio (mada smo svi navijali da to urade, i on, i nerazdvojni mu prijatelj Fado), pa je tu funkciju preuzeo njegov sin Miodrag. Te je noći nebo sručilo svu vodu koju je skupljalo mjesecima na Bar, pa smo od zgrade do kola išli zavrnutih nogavica, a uz pedencu naselja Sveti Ivan rijeke su se slivale. Uz to, nestalo je struje. Konobar je jasno rekao Savu Markoču, koji je prvi stigao ne lice mjesta, „da Ivo Andrić ustane iz groba, ja ga ne bih došao“, no se i pored toga u „Makini“ skupilo četrdesetak ljudi. Uvodnu riječ je dala Marija Pešić, a o mrkovskim ličnostima u knjizi i Mrkojevićima samim, uz mnoštvo anegdota i smijeha, govorili su Suljo Šabović, slikar Muharem Muratović, Senad Arabelović, Mujo Alković, Elvis Alković i Sabrija Vulić. Veče je završeno uz tradicionalno domaćinsko posluženje i piće, ma je bilo onih koji su ostali mnogo poslije oficijelnog dijela...

8. AVGUST, STARI BAR: Treća promocija u Starom Baru donijela je nevjerovatan sklad boja, jer se potrefilo da počne tačno u vrijeme prelamanja crvene sunčeve svjetlosti na plato između Čitaonice (danas zgrada maslinara) i Spomenika oslobodiocu. Ustvrditi da je u Starom Baru sve bilo tipično starobarski značilo bi trošiti riječi - od nevjerovatnog a više od stotinu godina nekorištenog popločanog mjesta za promocije koga smo od smeća i rastinja morali očisiti, preko „čuvara parkinga“ koji mi je uljudno i bez ikakvih ružnih misli čestitao na „knjizi u kojoj ima važnih Starobarana“, zatim ljudi koji su s ćoška, kraj kamenog stepenika, „pratili mu'abet“ s cigaretom u rukama, pa komšija što su na balkonu oštrili noževe, do kafandžija koji su imali svoje viđenje čitave stvari (u našu korist, naravno) i Sena Petovića koji je iz voćnjaka donio kesu krušaka „da se zasladimo“. Očekivano, čule su se, glasom i ispod glasa, anegdote kakve ni prije ni kasnije nisu, pune specifičnog humora, a o knjizi su govorili Suljo Mustafić i Ivan Jovović, dok se Milo Vukčević sjećao savremenika, od adža Mitra do dr Josipa Pere. Agron Karađuzović je pričao o čuvenoj slastičari i rodonačelniku ovog posla Redžepu, a cap. Vahid Vajo Sinanović, uz niz spontanih mudrolija i „peckalica“, o specifičnom odnosu zajedništva kojeg su starobarske familije različitih vjera njegovale. Društvo maslinara nam je pomoglo oko organizovanja ovog sjednika, naročito predsjednik Ćazo Alković (redovan na gotovo svim promocijama), a Islamska zajednica ustupila stolice i za ovu i za narednu promociju, iako je bio Bajram i neradni dan.

12. AVGUST, STARA TOPOLICA: Četvrta promocija je bila najzahtjevnija. Pionirski park, pored Ćićovog autobusa (kako kaže moja generacija), tj teta Danijelinog autobusa (kako kažu starije generacije), između borova, pored Rene... Trebalo je nabaviti stolice, stolove, ozvučenje, postaviti reflektore (Bokovci kalafati dali struju), obezbijediti vodu jer je vlaga u parku bila 4000%, spriječiti ubode letećih krvoloka iz Rene... Malo se kasnilo, ali nikome nije smetalo, jer su sve bili „naši ljudi“, čak su sami posjetioci nosili stolice i pomagali da se sve montira. Ko nije imao gdje da sjedne, sjetio se kako je to izgledalo kad napraviš jastučić od iglica da ti bude meko ispod stražnjice, pa se spustiš na zemlju. Stolica je bilo 45-50, uz dvije klupe, a dvadesetak njih je odustalo od stajanja, samim tim i od promocije. Kuriozitet je bio dolazak potomaka dr Dušana Dekleve, koji je podigao hotel na morskoj obali („Dekleva“, pa „Rumija“, danas Upravna zgrada Luke Bar), a nikada nije zanoćio u njemu jer su mu ga uzeli okupatori, pa konfiskovala poslije rata narodna vlast. Publika, naročito njen muški dio, sa izuzetnim zanimanjem je iščekivala obraćanje unuke poznatog ljekara, dr Ane Đorđević Dikić, koja je bila prvi član familije što je govorio u Baru od 1941. godine. Ta je promocija svakako bila najemotivnija, puna suza, među govornicima i publikom. Književnik Savo Markoč je pročitao priču sjećanja na autobus, “teta Danijelu i čika Nika”; Branka Nikezić je govorila o ocu Petru Vojvodiću i mužu Rajku; o prvom novinaru iz Bara Bošku Miloševiću zborio je njegov sin Vanja; o profesoru humanisti Žarku Kenjiću sin Bogdan; Milovan Perković o ocu, prvom barskom staklorescu Savu... Kad smo nakon gotovo sat i po rekli da je kraj, malo ko je htio da ustane.

20. AVGUST, OSTROS / ĐURAVCI: Ako je u Zupcima bilo sjevera, a u Dobroj Vodi potopa, u Ostrosu i Đuravcima je kamen pucao od vrućine. Tako sam, sa strujanjem vrelog vazduha iznad zemlje, zamišljao Černobil kako isijava. Iako je bila srijeda, pazarni dan, u glavnom mjestu Krajine zbog žaropeka nije bilo mnogo ljudi, ni na ulici, ni na pjaci. Tamošnji Dom kulture je super objekat, ali za pozorišne predstave i bioskopske projekcije, ne baš i za književne promocije. Masivna bina izdignuta u sali koja ima oko 150 mjesta, na njoj sto od nekoliko metara; kad sam ostao inokosan za mikrofonom izgledao sam manji od zrna čileka, a samo sam očekivao da se iza crvenih teških zavjesa pojavi konferansje u teget „Beko“ odijelu i najavi „specijalni program, samo za vas...“, pa da se točak (perifernog) vremeplova nepovratno zavrti. Petnaestak ljudi u publici slušalo je moju priču o znamenitom dervišu, intelektualcu i mistiku Tahiru Kanaćiju, a svoje viđenje njegovog lika i djela dali su dr Ganimete Hoxha i Bećir Berjašević. Nakon Ostrosa, odmorište je bilo na plaži Murići, gdje je voda u jezeru bila mlaka kao kafa u jednom restoranu sa ove strane Željeznice, a naredna stanica Đuravci, gdje smo priredili promociju za jedina dva žitelja sela - Đura (91) i Dilju (80) Maljević, u dvorištu njihove stare kuće. Oni su nam prilikom pisanja knjige dali dragocjene podatke o Prenči Đuroviću, čovjeku koji je preživio potop „Titanika“, i to je bio simboličan način da im se odužimo. Posjećenost na promociji u ovom selu nije bila 100, kako smo realno očekivali, već 150%, jer se usred našeg besjedenja pojavio komšija koji vikendom dolazi da obiđe kuću i imanje, smjestio na kušin pored skala, pa se počelo govoriti o svemu i svačemu, najmanje o knjizi, najviše o tome kako je selo gotovo potpuno opustjelo.

31. AVGUST, VIR: Posljednja oficijelna stanica je bio plato ispred bivše virske Biblioteke, čime smo željeli da ukažemo na ovaj objekat i mogućnost da se pusti opet u funkciju. Lokacija je tik uz „Badanj“, od koga smo dobili logističku podršku u vidu stolova i pića, dok se za stolice pobrinula mjesna zajednica. Iako je konceptualno bilo drugačije zamišljeno, uz učešće govornika iz jednog znamenitog bratstva o njihovim predstavnicima u knjizi, morali smo stvari postaviti drugačije pošto se niko od njihovih pet najavljenih nije pojavio. No, ako nije bilo njih, došli su drugi, pa je priča o vremenu kad je Vir bio jedna porodica dobila neočekivanu toplotu i emociju. O ljudima iz NOB-a, naročito o znamenitom generalu Rašku Vukosavoviću, komandantu prve oslobođene teritorije u Crnoj Gori nakon 13. jula, govorio je Đuro Marković; o svom bratu Ljubu, davaocu krvi, s puno ljubavi pričao je Rajko Joličić, a o prvom fudbaleru iz Bara u Prvoj fudbalskoj ligi Laletu Bokanu, „divu iz Bukovika“, brat mu Veso. Sve se završilo neformalnim druženjem za restoranskim stolovima, uz mnoštvo novih detalja o svakom od njih. After party na putu ka Baru je, zahvaljujući crnom kombiju sa ugašenim rotacionim svijetlima, izazvao više adrenalina no što prosječni konzument može izdržati, ali je, srećom po nas, Dušan imao dobre reflekse.

2. SEPTEMBAR, KAPLJEVA: I na kraju, veliko finale. Još prvog dana dogovora o turneji, jedino što su dr Gina i Tanjo Masoničić, kao organizatorsko-logistički mozak tima, tražili jeste da posljednja promocija bude na njihovom imanju. Za razliku od svih ranijihn turnusa, nisam morao da se uključujem, samo da se pojavim i pričam, ljepota! Znao sam da Tanjo bez predaha tri dana radi na imanju kako bi sve pripremio, ali ono što nas je dočekalo te noći niko nije očekivao. Pored kuće, osvijetljeni reflektorima, sto i stolice za govornike, video bim, profesionalno ozvučenje, klupe natkrivene suncobranima radi vlage, i kao šlag na tortu - masivni pano, sačuvan još od 1985. godine, na kome je bilo stotinjak fotografija učesnika emisije “Znanje – Imanje”, u kojoj je domaćin bila MZ Polje. Sumnjam da je iko od prisutnih ikada prisustvovao nečemu sličnom, ja nisam. Dr Gina i sin joj Dušan, voditelj većine promocija, vozač u slobodno vrijeme kad nisu kućne posjete, iz svog ugla su se dotakli turneje i svega oko nje, pa i toga što se monografija nije našla tamo gdje je po prirodi stvari morala biti, iako smo se dogovorili da ćemo tu temu „prekriti velom hrišćanskog milosrđa“, kako se nekad govorilo za „namjerni zaborav“. Recitaciju je čitala Teodora Vukčević, fragmente o znamenitim ličnostima Marija Vuksanović i Jelena Vlahović (kakav ton, kakva dikcija!), dirljivu storiju o Polju šezdesetih pričao jedan od prvih komšija Masoničića Rade Dedijer, a onda u ime „Akademie“ Božidar Čiča Gagović, pa „iz publike prozvana“ Gordana Vujović. Šlag je bio na kraju - “Žene Bara velikog srca” pripremile su specijalitete, od pite patlidžanke, sirnice i još jedne, preko priganica, sira, urmašica i baklava do spičanskih lokuma; poslastičarnica “Karađuzović” iz Starog Bara poslala je sultan sudžuk i „Redžepove bombone“, majka Necka Đurovića ispekla buhtle s džemom, a Tanjo iz podruma izvadio murovaču staru 30 godina!

Na kraju turneje, svima koji su prisustvovali nekoj od promocija zaključak je jasan – posao je obavljen: za monografiju se čulo, a naša namjera da se ljudi sastanu i pričaju o nekadašnjem Baru i onima koji su ga načinili „širokim kao more“, što bi Fićo rekao, potpuno je uspjela. Ispostavilo se da su ljudi željni druženja i tema koje nemaju veze sa sumornom stvarnošću koja nas okupira, ali i to da u eri brzog života, društvenih mreža i mobilne telefonije nemaju kome da pričaju.Ovih osam promocija bile su kulturno-sociološki svijet za sebe, daleko od blještavih pozornica i skupo plaćenih programa, a često sa mnogo više posjetilaca nego kod umjetničkih dešavanja koje poprilično opterećuju budžet ovog grada. Pokazalo se, za pravi ugođaj ne treba puno para; trebaju ljudi, oni obični, naši ljudi.