Barani velikog srca odlučili da promijene život petočlanoj porodici Huko.

PIŠE: Alma LJUCA

Porodica Huko, Šejla (3), Adina (9), Halil (12) i njihovi roditelji, majka Sanela i otac Adin do juče su živjeli kao podstanari u jednoj prostoriji u baraci bez struje i vode.

Glava porodice Adin živio je u Crnoj Gori kao izbjeglica iz Bosne, tako da svoj dom nije imao još od djetinjstva. Ni majka Sanela nije imala srećnije djetinstvo tako da im je ovo najveća radost u životu jer će njihova djeca imati svoj krov nad glavom. Zahvaljujući Baranima velikog srca oni će zimu dočekati u svom toplom domu, a ovakav epilog koji nisu ni sanjali, najavljen je prije mjesec dana.

Petočlana porodica Huko živjela je od honorarnog rada oca Adina, tako
da su se jedva prehranjivali i djecu slali u školu, ali za stanarinu nisu imali dovoljno. U posebno tešku situaciju zapali su kada su morali sve što imaju da prodaju kako bi pošli u Njemačku radi operacije njihove tada osmogodišnje kćerke Adine.

“Nisam imao puno da prodam, ali mi je bilo dovoljno za kartu, dok mi je
sve ostale troškove pokrio jedan Rožajac koji živi u Njemačkoj. Zahvaljujući njemu moja kćerka je spašena, međutim muke su se nastavile kada sam se vratio. Nisam mogao toliko da zaradim da bi platio kiriju ali na svu sreću došao sam u Dobru vodu kod Zena Muhovića da mi ustupi baraku koju je koristio kao ostavu da bi imali makar krov nad glavom. Baraka nije imala ni struju ni vodu ali je bilo bolje nego da idem na ulicu sa djecom. Međutim, odmah mi je i ponudio da sredim baraku i još mi poklonio i plac na kojem se nalazi baraka. U baraci smo imali samo jednu prostoriju u kojoj smo svi spavali, jeli, djeca učila... Zbog blizine šume, međutim, ulazile su nam zmije, pacovi, bube... Radio sam danonoćno da prehranim djecu i zakrpim baraku koliko mogu. Međutim, jednog dana posjetila nas je sa našim Zenom grupa žena iz Bara. Od tada mojoj sreći nema kraja” ushićeno priča najstariji Huko koji svoju muku privodi kraju.

Žene su se odmah angažovale - na svojoj fejzbuk stranici „Žene Bara kuvaju srcem“ objavile su apel za pomoć porodici Huko. Od tada, kako kaže administratorka i pokretačica ove akcije Ljiljana Vujović, Barani, ljudi iz svih krajeva Crne Gore, naši iseljenici... ne prestaju da zovu. Hoće svi da pomognu i već za nepuno mjesec dana izgradnja kuće se privodi kraju.

“Kad smo prvi put došli ovdje, zatekli smo situaciju koja nas je ostavila u nevjerici da jedna porodica u dvadeset prvom vijeku nema elementarnih uslova za život. Motivaciju da se angažujemo i ne odustajemo od naše namjere svakako je bio gest gospodina Muhovića koji im je poklonio plac za kuću. Mi smo dali samo svoj doprinos da budemo inicijatori svega ovoga dok su Barani, prije svega privrednici, te brojni ljudi iz Crne Gore i inostranstva nesebično pomogli da vidimo radost kod ove porodice. Vjerujemo da će radovi biti okončani do početka hladnijih dana a djecu ovo dvoje mladih ljudi već početkom septembra u školu mogu poslati sa svog kućnog praga”, zadovoljno priča Vujović koja sa svojom grupom žena, barskih heroina, kako ih zovu, svakodnevno prati tok radova. Sa njima je i Muhović.

Dok se drugi zbog svojeg pedlja imanja sude i sa najbližima, on po drugi put krčmi svoje imanje i poklanja onima koji nemaju svoj krov nad glavom. Prije nekoliko godina poklonio je plac i sa sinovima učestvovao u izgradnji kuće jednog svog sugrađanina koji je nepokretan.

Danas to radi i za porodicu Huko i time potvrđuje onu „barsku“ da u Dobroj vodi žive samo dobri ljudi i da nikada ne ostaju prazne ruke one koje daju.

“Imamo dosta ja i moji sinovi, treba pomoći”, skromno odgovara ovaj čovjek velikog srca.

On kaže da naše malo nekom znači puno, a prevashodno je to uradio zbog djece.

“Vrijedni su im roditelji, treba im samo dati vjetar u leđa da ovu djecu izvedu na pravi put jer su djeca odlični đaci i pored uslova u kojim su živjeli i djeca za primjer”, ističe Muhović koji kaže na ovom neće stati dok je živ. Pomagaće svakom onoliko koliko može jer, kako kaže, smo svi mi to dužni.

Porodica Huko zahvaljuje se se svima koji su pomogli da imaju svoj dom i koji su u njemu ugradili dio svoga srca.

“Hvala svim ljudima koji su pomogli ovim mojim makanjicama. Plačem od radosti, jer ću sad moći da ih bez problema šaljem u školu, da im kupim šta im treba, da ne mislim o kiriji. Hvala mom komšiji Zenu, ženama Bara, Baranima i svim koji su pomogli iz Crne Gore Srbije, Kanade, Švedske, Njemačke ,Engleske... svima!”, ističe najstariji Huko koji zbog emocija nije uspio da nabroji sve ljude velikog srca, ali njegove suze su to uradile.

Nakon pokrenute akcije od strane žena Bara, Huko je dobio stalni posao kao monter u Zećanki a, kako kaže, iduće godine će dobiti i status državljanina Crne Gore.

{galerija}info/2018/9/huko{/galerija}