U poslednjih godinu dana napustili su nas naši drugovi doktor Bato, Danilo, Sveto, Božo, napustile su nas i Vjera i Jelena, i svi otišli pred onog gospodina što je stvorio nebo i zemlju i što nam je pružio (neprirodnu) priliku da budemo ljudi. I svi bili nagrađeni za sva dobra koja su činili.
Piše: dr Ljubo Živković
Danas se opraštam od Dragoljuba Bata Zečevića, sina Đura i Zorke Zečević, još jednog iz te generacije barskih maturanata iz ’57. godine, iz te zaista slavne generacije što je ušla u istoriju barskog školstva i obrazovanja.
Opraštam se od ovog neobičnog, osobitog i jedinstvenog čovjeka. Od svog druga i prijatelja.
Kada nam se pridružio 1953. godine, nakon prespavanog kotorskog polugodišta, hrpimice i namah, osvojio je simpatije svih u onoj školi na starobarskom Bauzihu: i pomoćnog osoblja, i profesora i đaka. Radoznalog, raskošnog duha, vulkanskog temperamenta, duhovitog. Biti s njime u učionici, na času, bio je praznik. Toliko fora i fazona i urnebesnog smijeha. A sve odjenuto u odoru dobrote, naivnosti i nevinosti dječaka.
Bato je bio nenadmašan u sportu, u fudbalu, rukometu, gimnastici. Posebno u fudbalu: pred njim je bila blistava karijera.
A kad smo se, poslije mature, otisnuli u bijeli svijet, Bato je otišao u Zagreb. I tamo proveo petnaestak godina. Studirao je mnoge škole i mnoge nauke, znali smo da knjigu nije osobito volio i da knjiga nije osobito voljela njega. Povreda koljena, na jednom treningu, onemogućila ga je da postane Dinamov prvotimac.
I, gle, čuda. Bato je u Baru fudbalsku poljanu zamjenjivao, u sasvim rijetkim prilikama, crno-bijelim tepihm od 64 polja. Ali sada, u Zagrebu, odvojen od Maksimira i loptanja, on otkriva čarobnu igru, šah.
I čitav život, potom, biće njegov život u svijetu šaha. Postao je majstor te igre. Igraće u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji mnoge turnire, opene, festivale, lige. Svi najbolji igrači Zagreba biće njegovi intimusi: Mato, Mario, Cebalo, Antunac, Bukal, Košanski, Hulak. Gdje god sam se, kasnije, viđao sa njima, pitali su za Zeku i svi ga pozdravljali. Jednom, na nekom festivalu u Istri, sreo sam velikog gospara hrvatske estrade, Boža Bačića. Rekao mi je da je sa Zekom odigrao bezbroj cugerica i da u životu nije upoznao šarmantnijeg čovjeka od njega.
Bato se, sedamdesetih, vratio u Bar u pratnji gospođe Henrike, moje koleginice, tanane intelektualke iz nadvojvodskog Lođa. Samo su vile i velika ljubav mogle moju mladu poljsku doktoresu dovesti iz Rubinštajnovog velegrada u ovu, tada daleku, provinciju na toplom jugu Jadrana.
Bato i gospođa Henrika ostvariće, bezmalo, pola vijeka zajedničkog života, dobiti kćerku Sandu, zeta i unuke. Ispisaće uzbudljiv život, čitav jedan roman, bestseler, jedno veliko remek djelo.
Ono što je propustio u Zagrebu, Zeka će nadoknaditi ovdje, uz rad i u mirovini dovršiće studije i informatike i prava. Biće učesnik nekoliko prvenstava Crne Gore, dva velika međunarodna velemajstorska turnira, zvijezda u Šah klubu Mornar, na svim takmičenjima i postati, najvjerovatnije, najbolji igrač Crne Gore u brzopoteznom šahu toga vremena.
I, svakako, neponovljiv, najoriginalniji oriđinal Pristana.
Prije nekoliko godina Zeka mi je poklonio šahovski sto i on sada čini kultni predmet u mojoj kući. Na tom smo stolu igrali mnoge partije i rezultat nismo bilježili. Kao da je znao da ću ga nadživjeti i da će taj sto, od limunovog drveta, svjedočiti, i sada i kad nas više ne bude bilo, o jednom dugogodišnjem drugarstvu, u kome je bilo mnogo respekta i poštovanja. I mnogo ljubavi.
Zeka mi je darivao nezaboravne uspomene. Iz nevelike galerije likova mojih drugova, Zeka je moj život učinio bogatijim i ljepšim.
Zbogom, Zeka. Hvala ti na odanosti, drugarstvu i prijateljstvu.