Sazreo paradaiz, paprika, patlidžan...
Rod dobar, ali muke i problemi godinama isti, jer je seljak prepušten sam sebi. Zaboravljeni, kažu, od države, vape za otkupnim stanicama. Dobiju istina obećanja, s vremena na vrijeme, i to pred izbore. Kupci voća i povrća gledaju iz svoje perspektive- kupiti kvalitetnije, a jeftinije.
PIŠE: Biljana Dabić
Kako živi crnogorski seljak?
Radni dan seljaka iz barskog i ulcinjskog kraja počinje u sred noći, a završava se s prvim mrakom.
-Oko 4 sata već sam sa svejžim povrćem i voćem ispred barske zelene pijace. Da bi stigao do Bara iz sela Kravara treba da vozim nepuni sat. Eto tako svako ljeto, duže od 20 godina, prodajem povće i voće sa mojih njiva i voćnjaka, počinje priču Vebija Leši iz sela Kravari, koje se nalazi blizu granice sa Albanijom .
Kao i drugi seljani iz ovog kraja, Leši naučen da stvara od malih nogu, mukotrpno radi da bi preživeo, školovao djecu.
-Umorni smo. Moramo non stop da budemo u akciji. Noću se budimo, jer nemamo pogodno mjesto za prodaju. Moramo doći prije svitanja da bi zauzeli mjesto ispred Zelene pijace na kome možemo biti nekoliko sati, najkasnije do 7:30 ujutro, kada počinje da nas tjera inspekcija. Što prodamo od ranog jutra do tada, uglavnom, prodali smo. Kad završim sa prodajom na pijaci, pokušavam ono što je ostalo prodati po piljarama, mini marketima, ili vraćam nazad. Čim dođem kući, sat-dva odmorim, onda pravo na polje. Zalivanje, branje novih količina za prodaju, pa utovaranje u vozilo, kaže sagovornik Novosti čija se težina posla ogleda na ogrubelim, ispucalim rukama.
-Ma sve bi bilo lakše, kad bi imali otkupne stanice. Poljoprivrednim proizvođačima trebaju otkupne stanice. Država, kao država ne pruža nam neke uslove koji bi nam bili pogodni. Treba nam otkupna stanica i voće, i za povrće. O cijeni uopšte ne govorim. Način, na koji smo primorani da prodajemo otežava nam posao. Mnogo je naporno, ističe Leši. Ove godine, kažu poljoprivrednici, lubenica je dobro rodila, a najkvalitetnija je iz ulcinjskog zaleđa.
- Lubenica traži sunce. U Vladimirskim poljima, vode negdje ima, negdje nema. Znači treba i zalivati, objašnjava Leši koji kilogram lubenice na malo prodaje za 20 centi, dok se u piljarama i mini marketima prodaje za 30-35 centi.
- Nakupcima prodajemo po 17 centi. Veliki trud, mala zarada. Domaće proizvode kupuju prodavci sa zelene pijace u Baru, iz druhih primorskih gradova, vlasnici piljara. Moja cijela porodica živi od ovog posla. Školujem djecu. Kćerka završava prava, pred diplomom je, sin je druga godina. Kažu da neće ostati na selu i baviti se poljoprivredom, poslom koji sam ja naučio od mog oca, on od đeda...Djeca kažu da nema hljeba od poljoprivrede. Svaka godina, lošija od prethodne. Niske cijene, veliki trud, sjeme poskupljuje, ogromno ulaganje i novca i snage. Sjeme lubenice je 6 centi, a treba i đubrivo, pa eto koliko nama ostaje, a kad dođe stani, pani, na njivi je prodamo i za 10 centi, kaže Vebija Leši iz sela Kravari dodajući ako je dobra godina može da proizvede oko 50 tona što na svojoj zemlji, što na njivi koju uzima u rentu.
KOD SELJAKA DUPLO JEFTINIJE VOĆE I POVRĆE
Leši je jedan od rijetkih poljoprivrednih proizvođača koji je pristao da priča za novine. Mnogi oko njega žale se što nema otkupnih stanica, što imaju samo obećanja, ali iz njima znanih razloga, neće javno da govore o problemima. I oni sami predstavljaju problem za stanare obližnjih zgrada koji se žale da zbog prodavaca ne mogu da spavaju. Prodavci na zelenoj pijaci plaćaju tezge i nose žal na seljake koji prodaju ispred na parkingu, zbog pada prodaje unutar pijace jer mnogi Barani noću kod seljaka kupuju voće i povrće, duplo jeftinije.
KREVET- PARČE PLOČNIKA, DUŠEK KOMAD KARTONA
A među poljoprivrednim proizvođačima iz barskih i ulcinjskih sela , ima i onih koji na parking ispred zelene pijace stignu oko 22 sata, da bi zauzeli mjesto. Umjesto vozila “ parkiraju” pakete voća i povrća. O njihovom snu čini se niko ne misli. Krevet im je pače pločnika, dušek komad kartona smješten izmđu gajbi paradaiza, paprika, pipuna... , ispod otvorenog neba. I nisu samo muškarci, među njima ima i žena. Prodaju u mraku, a dok vagaju i naplaćuju, na tren prodavac kresne upaljačem, ili svetlost blicne sa telefona kupca.
Tako preživljavaju crnogorski seljaci, čekajući otkupne stanice.