Bjeliši Bomako...šaljem djecu da kupe nešto.

Istrčava vremešni starac i od kiše proklizavaju mu cipele...

Djeca istrčavaju i panično mi objašnjavaju šta se desilo.Prilazim, nepomično leži.Panika se stvara neko već okreće hitnu.On leži nepomičan.Pored mene djevojčica sa nepunih dvadeste godina širi kišobran da mu zaštiti lice...ne razmišlja o sebi..

Ja mu polako pipam puls...Čuješ li me ?? Klima glavom..Možeš li da pomjeriš ruke..pomjera...ajde sada noge...pomjera i noge..već mi je lakse..od kiše i vjetra već sve mokro..ispravljam ga.Djevojčica se ne pomjera od njega...i dalje drži kišobran da mu šačuva glavu od kiše..mlati kišobran ali ona je i dalje tu.

Naslonili smo mi glavu na njena koljena, a ja ga držim pod ruku...ćutimo i čekamo hitnu.čuje se vjetar kiša i njegovo teško disanje...minut kao planeta...molim boga samo da dođe hitna stižu za nepunih 10ak minuta...ubacujemo ga u kombi živog.Meni kamen sa srca pada.

Onako sav mokar razmišljam o jednoj stvari...Da li će moja djevojčica biti kao ona djevojčica.Nadam se da hoće.Učim je tome.

A ti, malena djevojčice sa nepunih 20 godina ( možda griješim ali nebitno), ti koja sebi vec danas sebi kupi mjesto u raju nebeskom jednog dana..hvala ti što hodas ovim gradom.hvala ti što mi ulivas nadu da je Bar ono što je uvjek bio...za mene ćes zauvjek ostati pokisla djevojčica sa kišobranom u ruci....hvala ti što si u mom gradu...djevojčice sa kišobranom ❤️

Izvor: FB strana Autora