Svjetlost je kao i tišina, transmedijalan znak, koji prevazilazi granice različitih medija i umjetnosti.

Piše: Dr Milun Lutovac

Ona u djelima umjetnosti, kakvo je i ciklus fotografija “Svjetlost” Vesele Mišković - objavljuje, ne samo ono prikazano, već na sebi svojstven način, svjedoči i o tajnom codu odsustva, to jest, o onoj skrivenoj strani vidljivog.

Zlatni presjek, poznat i kao božanski razmjer, skriven u piramidama, gotičkim katedralama, ljudskom tijelu, slikarstvu, muzici, ima, kao zagarantovan balans između zakona svemira i skrivenog »božanskog plana«, svoje mjesto i u prirodi stvaralačkog postupka Vesele Mišković, koji se u njemu otkriva.

Vesela Mišković tananim umjetničkim senzibilitetom, istražuje vječna pitanja strpljivog velikog svijeta i s neskrivenom težnjom ka spontanosti, slobodi i ponovnom otkriću sopstva i ljudskog konteksta, budi iskru prirodne moralnosti i rasplamsale nade, bez kojih bi ista “u kam očajala”.

Kao da nam svojim djelom poručuje da je život, uprkos svemu, bajka, koja samo što nije počela da živi.

Njena romantičarska, antiapokaliptička nada, sa svim svojim kontradikcijama, govori da bi vrijednosti ugrađene u njenu viziju svijeta mogle prevazići sferu umjetničkog i uz malo sreće, doprinijeti sveopštem preobražaju društva.

Iza impulsivne energije neposrednosti Vesele Mišković stoji rigorozni životni izbor, koji zahtijeva potpunu predanost i posvećenost.

Upravo zato, i za ajtar Vesele Mišković: “Neka bude svetlost”.