Vujović je zaposlen u Radio Baru više od 26 godina. Bio je spiker, novinar, pa urednik Radija i Barskih novina, a sada je urednik emisija "Promenada četvrtkom" i "Elementa evergrina". Od skoro ima svoj blog na on-line izdanju Vijesti.
Vujović objašnjava da je, u stvari, pokušao da uhvati i ukoriči specifičan barski duh . " Tu šalu i dobročojstvo kojim su se, s pravom, dičili Barani iz prošlih vremena, a koje sada odumire", kaže. Dodaje i da je posao na sakupljanju priča bio prije svega, zanimljiv. Ipak, kaže, ne bi izdvajao nijednog od junaka: "Radi se o ljudima različite obrazovne i statusne kategorije. A takozvanim oriđinalima sam mijenjao imena da ne bude neprijatno njihovim porodicama. Jer, ovdje oriđinal više označava nešto posprdno, kao da je u pitanju "šer-budala", a ne zanimljiv, originalan lik, drugačiji od ostalih."
Prisjeća se ipak priče koju mu je nedavno ispričao Emin Brkanović: "Dakle, u pitanju je pokajanje u jednoj muslimanskoj kući. Na izjavu saučešća su došle pokojnikove kolege s posla i jedan od njih pita Emina: "Znam da je kod vas običaj da se mrtvac od odra nosi na rukama, u koloni, do mrtvačkih kola. Volio bih da pomognem, bio sam dobar drug s pokojnikom, reci mi gdje je bitno da stanem - bliže pokojniku ili bliže mrtvačkim kolima, lijevo ili desno?"-„Znaš što ti je najbitnije?"-„Što, tako ti Boga?"-„Da nisi u kovčegu (tabutu), a sve ostalo je nebitno!"
Najbolje dogodovštine je, kaže, zapisao i zabilježio u Starom Baru. Voli mir i pitomost Starobarana, jer tamo vrijeme sporije prolazi. "Ljudi mogu po cio dan da sjede, pijuckaju, meze, ništa ne govore i – uživaju, sporazumijevajući se, kad zatreba, očima ili mimikom. Odatle je legendarni učitelj Rade Ivanović. Ne znam nikoga ko je umio da se tako duhovito i bez zazora našali i na sopstveni račun."
Kako bi nam dočarao starobarski duh, Vujović se prisjeća uglednog trgovca Omera Mustafića iz Zaljeva, koji je držao radnju tekstilne robe u glavnoj (i jedinoj) starobarskoj ulici. Imao je običaj da, kad mu mušterija uđe u radnju, a on procijeni da bi mogla da pazari, vikne momku iz kafane preko puta: „Donesi dvije kafe, ama ha!" Mušterija, obradovana ljubaznošću i „stimom" gazde, odriješi kesu, malo postoji i ode zadovoljna. Naravno, bez popijene kafe. Ono „ha" je, u stvari, značilo „nikad", a ne „brzo" kako bi se dalo protumačiti, ali je imalo podsticajno dejstvo na mogućeg kupca.
Vrijeme je prošlo, smijenile su se generacije, duh i duhovitost, karakteri običnih ljudi i njihova svakodnevice, tako da se nameće pitanje šta smo dobili a šta izgubili protokom vremena. Milan Vujović rezignirano primjećuje da je "dobro što mi nismo živjeli u njihovo vrijeme, a oni u naše, jer im ništa ne bismo ostavili u nasljeđe: ni suživot ni zemlju - dočekali bi ih posvađani ljudi i prodata zemlja."
Poručuje da smo izgubili smo ono što nas je činilo građanima. To treba ponovo da naučimo. To je, kako kaže, duh zatvorenosti, nespreman za dijalog sa novim, nepoznatim, drugačijim, koji je veoma prisutan u Crnoj Gori u svim sferama života. "Taj palanački duh, kao vrtlog, proguta gotovo svakog uspješnog pojedinca i izjednači s amorfnim okruženjem. Moglo bi se reći da je palanački duh naš usud".
U Crnoj Gori je, kaže, sve je kratkog daha. "Nijedna, ili gotovo nijedna akcija za opšte dobro nije zaživjela, od "Ne brže od života", do toga da se ograniči upotreba duvana. Dovoljno je da pođete automobilom od Bara do Podgorice da vas isprepadaju kamikaze koje ne poštuju ni ograničenje brzine ni punu liniju, kao i da boravite u bilo kojem kafiću, jer svi vonjaju na duvan."
Primjećuje i da se iz skučenosti i zatvorenosti lako sklizne u nacionalizam, što nikad nije završilo dobrim. "Mnogi misle da im je sve dozvoljeno ako iz sveg glasa pjevaju himnu i drže ruku na srcu dok se intonira. Prvo što sam pomislio kad sam na jednom hotelu na Dan nezavisnosti vidio ogromnu crnogorsku zastavu koja je prekrivala dva sprata, bilo je da su upravo ta dva sprata bespravno izgrađena."
Vujović poručuje da bi prava umjetnost trebalo da promoviše univerzalne ljudske vrijednosti, da bude svevremena. "Ne vjerujem da je Šekspir imao na umu modelovanje engleskog identiteta kad je pisao svoja genijalna djela koja se vjekovima igraju u pozorištima širom svijeta."
Barske priče možda neće obići svijet, ali će neki komadi vremena i ljudi koji su obilježili to vrijeme u ovom primorskom gradu, ostati ukoričeni, za one koji požele da ih se sjete.
IZVOR: Monitor, Aleksandra DRAGOVIĆ
