Noć usplahirenu naletima bure prekratio sam razgovorom sa, po mom saznanju, vlasnikom najvećeg broja vrhunskih električnih gitara u Baru.
Čak i da u nekoj sobi ima više gitara, Vanja Orlandić je uvijek zanimljiv sagovornik. Opisao bih ga u dvije riječi: Vječiti sanjar. Prvu gitaru je dobio sa 10 godina. Klasičnu, iz Italije. Prve časove gitare imao je kod čuvenog profesora Slavka Popovića. Nakon godinu dana, počeo je virati klasiku muziku... nastavak priče zna većina Barana a mi se ovog puta držimo teme vezane za njegovu kolekciju gitara.
Piše: Anto Baković
“Taman kad sam se usvirao sa klasikom, počelo je ludilo na rok sceni ex YU. Era Bijelog Dugmeta. Malo kasnije je u Baru osnovana i grupa Bellmondo. Pozvan sam da sviram sa njima kao gitarista. Bas gitaru, finese i sigurnost tokom žive svirke brzo sam naučio uz pomoć Boža Gagovića i Bobana Mijovića, tadašnjih vedeta Bellmonda”, priča za Jedro , Vanja Orlandić.
"Kao sve muzičare tog doba, brzo me je privukao London, grad roka i muzike. Centar svijeta za mene. I stigoh u London. Fascinirala su me muzička dešavanja, koncerti bendova koje u Jugi nisam mogao vidjeti ni na TV-u. Imao sam veliku sreću da ih gledam uživo. London je važio za muzički centar Evrope, i nije bilo top bendova koje nisu dolazile u njega. Imao sam priliku posle koncerta legendarnog gitariste Jose Feliciana, da se upoznam sa njim. Stalno sam se muvao ulicom Denmark Street, u kojoj su se u to vrijeme nalazile samo prodavnice muzičkih instrumenata. Naravno, često sam ih posjećivao i isprobavao sve poznate marke gitare. U neko doba kupio sam prvu električnu gitaru. Gibson Les Paul, sjećam se. Naravno, polovnu, ali to je trajalo kratko. Život u Londonu je veoma skup, pa sam je morao prodati”, prisjeća se Vanja.
“Budući da sam cijelog života svirao akustičnu gitaru ,osim kratkih epizoda sa basom i Les Paulom,dugo vremena sam, a kažem, muzički lutao. Na predlog moje supruge, 2011. počeo sam razmišljati da se vratim muzici. Sledeć godine sam kupio prvu ozbiljnu gitaru Fender Stratocaster. Sledeća gitara, koja je trenutno u Beogradu bila je Epiphone Dot. To je vrlo moćna gitara i po zvuku ne zaostaje puno za originalom Gibsonom 335, čija je kopija. Treća gitara je Fender Telecaster,koja me u potpunosti opčinila svojim tonom. To je za moj pojam gitara za svaki muzički žanr. Mijenjao sam nekoliko stotina ploča za ovu gitaru”, nastavlja Vanja.
“Nakon nje, u selu kod Topole, Blaznavi, naišao sam na veliku prodavnicu muzičkih instrumenata i tu sam kupio kopiju Telcastera, koja je ručni rad. Pored već neprikosnovenog tona telecastera, ima poseban originalni šmek i ton koji me opčinio. Mogu slobodno reći da mi je to najmilija gitara.Pošto je kupljena blizu Topole, a na vratu se nije nalazila nikakva oznaka, kao sto rekoh ručni je rad, ja sam je nazvao Topolka”, priča uz osmijeh Orlandić.
“Narednu gitaru koju sam kupio, a prosto je obožavam, je Gibson Les Paul. Suvišno je pričati o njoj. Ko se razumijeu ovaj instrument, zna o kakvojs e klasi radi. Nedavno sam kupio i gitaru Dean Palomino, koja je kopija Gibsona L5, čuvene jazz gitare, prelijpog izgleda ali nažalost, daleko od tona gitare po kojoj je rađena. Mada volim taj čist rok ton koji ima. Zadovoljan sam s njom ali ne u potpunosti tako da sam je mijenjao za bas pojačalo i namjeravam ubrzo kupiti bas gitaru koja je ostala moja strast”, kaže Vanja.
Umjetničku podršku Vanja imau svojoj suprugi.
“Moja supruga je profesorica kaligrafije , živi u Beogradu pa kaligrafski rad u ramu pored gitare sa stihovima Jima Morrisona oplemnjuje moj kutak, muzičku sobu u kojoj stvaram i maštam”, kaže na kraju razgovora za Jedro Vanja Orlandić, naš sugrađanin sa najvećim brojem gitara.
{galerija}art/2016/11/vanja{/galerija}
