U sali Dvorca kralja Nikole otvorena je izložba nedavno preminulog slikara Uroša Toškovića.
Izložba će biti otvorena za posjetioce do 18.jula.
Da se potsjetimo.
Uroš Tošković, jugoslovenski i crnogorski slikar i crtač, rođen je 1932. godine u „kamenoj pustinji“ Bratonožića na Pelevom Brijegu.
Srednju umjetničku školu završio je na Cetinju 1952. godine u klasi profesora i velikih umjetnika Petra Lubarde i Mila Milunovića. Već tokom srednjoškolskih dana Uroševa nadarenost za liniju, crtež i boju dolazi do izražaja i uz pomoć profesora, Tošković formira svoj likovni izražaj i rukopis koji će daljim radom samo usavršavati.
Školovanje je nastavio u Beogradu, na Akademiji likovnih umetnosti gdje je diplomirao 1956. Godine u klasi profesora Marka Čelebonovića. Alternativnu umjetnost socijalističkog realizma Tošković traži u Beogradu u krugu avangardnih umjetnika, okupljenih oko umjetničke grupe „Medijala“ te se zapaža njegovo prisustvo na svjetskim stranicama istorije umjetnosti.
Odmah nakon diplomiranja, kao stipendista francuske vlade, odlazi u Pariz gdje završava Školu lijepih umjetnosti kod profesora Morisa Brijanšona. U Parizu ostaje sve do 1976. godine, a njegov boravak u francuskoj prijestonici obavijen je velom mistike i boemsko-hipijevskom životnom filozofijom. Drugovao je sa Bellmondom, De Sikom, Sartrom, Popom, Borom Pekićem, a radio sa Pikasom, Dalijem, Joneskom i drugima. Bio je i jedan od rodonačelnika kolonije Yu slikarstva u Parizu.
Godine 1983. Moderna galerija u Titogradu organizuje samostalnu izložbu slika i crteža Uroša Toškovića povodom Trinaestojulske nagrade koju mu je Vlada Republike Crne Gore 1987. godine dodijelila.
Ova nagrada ponovo ga je vratila u njegov zavičaj, te vjerovatno probudila emocije da ga njegova zemlja nije zaboravila. Tošković se ponovo nastanjuje u Podgorici, te pred kraj XX veka neumorno crta i slika. U vremenskom periodu 1997–1998. godine nastaje serija slika „Gorski vijenac“.
Uroš Tošković iako je stalno mijenjao mjesto boravka, odbacivao je sve pogodnosti života zbog nesporazuma sa svijetom. Živio je i radio neko vrijeme u Nikšiću, Baru, i Kolašinu.
Slikao je i crtao uljem, pastelima, olovkom, lakom, pijeskom. Cijeli njegov životni i umjetnički put kretao se između svjetla i tame, kao da je imao vječitu dramu koja je tragala za savršenstvom.
Uroš Tošković umro je 3. marta 2019. u Podgorici, u osamdeset i sedmoj godini života. Smatra se jednim od najvećih crnogorskih, pa i evropskih umjetnika danas. Prema ocjeni internacionalnih kritičara važi za jednog od najboljih svjetskih crtača XX vijeka, a njegovi radovi nalaze se u mnogim kolekcijama.
Tošković će ostati upamćen po kontraverznim i neuobičajenim nastupima, po „odbacivanju poželjnih društvenih konvencija“, on je neprilagodljiv i „pozicioniran kao izgnanik“. Imao je otpor prema galerijama i izložbama, tako kada bi se i organizovala na neki način njegova izložba predstavljala bi, van svake sumnje, veliki događaj. Godine 2011. snimljen je dokumentarni film o Urošu Toškoviću pod nazivom „Stari Majstor“ u režiji mlade rediteljke Katarine Bulajić, i osvojio je nekoliko prvih nagrada i pohvala na festivalima u Evropi.