"...ponekad mislim da su čitaoci rjetke ptice, još mračnije i neobičnije nego dobri pisci..." H.L.Borhes.
...Lako je napisati izmišljeni roman. Izmisliti događaje, geografije i junake. Meni barem jeste. Posebno junake: jednom izvadiš oko, drugom odsječeš jezik, trećeg ubiješ ili smjestiš u zloglasne turske kazamate u kojem su svi tamničari seksualno nastrani...
Pisao sam tako u nekoliko navrata i biva to.
Pisati o ISTINITIM DOGAĐANJIMA i staviti junake u uređenom vremenu i prostoru, identifikovanim dešavanjima savremenika, istorijskim komparacijama, koje na izgled malog čovjeka dovedu u spregu sa formulisano akademskom istorijom i geografijom, jest težak put.
Mislim na put PISCA, koji da bi tako što ODRADIO, mora bit hrabar, pošten i nadasve iskren!)
Gordana Vujović to je uradila u USPAVANCI.
Poštujem UREDNE, ali sam lično neuredan,anahron i anarhoidno bezazlen.
Gordana Vujović je uredan pisac.
Toliko proznu pedanteriju sam jednom davno našao kod Marcel Prousta,možda...
...A možda je u pitanju odrastanje u određenom posljeratnom miljeu u kojem je odrastala Gordana i školovala se?
Možda je u pitanju nešto genetski, čovječno, igra slučajnosti, usud, ?
Način naracije jest masivan i težak, toliko težak za prateće emotivne efekte koji se nižu iz poglavlja u poglavlje, koji su nezemaljsko potresni za čitaoca "sa uhom", tako da sam u više navrata morao da odlažem čitanje Gocine "Uspavanke”.
Zašto?
Zato, što toliko KONAČNOST postojanja čovjeka nisam "susretao" od svoje četrnaeste godine, kad sam gledao u samljeveno truplo homo sapiensa kojeg je sredio lokalni voz kod Bjeliša, a svi mi obični ljudi palamudimo o ljudskoj BESKONAČNOSTI.
Takav način pisanja o KONAČNOSTI Gordane Vujović je čvrsto-muška...
Povodom takvog načina prihvatanja čovječje KONAČNOSTI, mislim na Gordanu kao čovječicu-pisca, parafraziraću G.G.Marquesa:
"Svako ko uspostavi vezu sa našom porodicom-dijeli njenu sudbinu" (Sto godina samoće).
... Gordanu sam zvanično upoznao na jednoj promociji knjige barskog književnika. Popili smo po rakiju i moja supruga nas je fotografisala sa i-phonom. Kada sam dan kasnije vidio fotografiju, pomislih: "Senade, jbt, kao da si pored ruske Grofice".
Klik.
Na 242 strani romana USPAVANKA ZA RADU, nailazim na Momu Dimića, pisca i pjesnika, koji je Gordanu zvao Ruskinja.
Klik.
Da li je to još jedna od "mojih sablasnih komparacija" koje mi se matematički dešavaju u životu, ili?
Kako god, svim srcem preporučujem ovaj roman na čitanje, ljubiteljima naj ozbiljnije literature, a u vakat interneta i u vrijeme kontaminacije informacija., koje zdušno gutamo preko TV-a.-piše Senad M. Karađuzović.
