Katarina Švabić je autorka čija će postavka slika oplemeniti Dvorac kralja Nikole od 10. maja.

Pretposljednju izložbu zimske scene Ljetopisa otvoriće dr Anastazija Miranović u 20h.
Katarina Švabić je rođena 1975. godine u Beogradu, gdje je pohađala Srednju školu za industrijsko oblikovanje i dizajn. Studije slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, u klasi Dragana Karadžića, gdje je i magistrirala. Boravila je i na jednogodišnjem usavršavanju na Školi lijepih umjetnosti u Lorionu, u Francuskoj. Predstavila se na samostalnim i grupnim izložbama i radionicama na Cetinju, u Podgorici, Herceg Novom, Baru, Ulcinju, Kotoru, Budvi, Nikšiću, kao i Nišu, Vrbasu, Beogradu, Novom Sadu, Sen Pol de Vansu, Briselu, Parizu, Utrehtu i Lefeldu. Njeno stvaralaštvo odlikuje se raznovrsnošću tehnika i pristupa, pa se njen rad kreće od crtanja, slikanja, digitalne štampe i animacije, preko grafičkog dizajna, skulpture, land art-a, do produktivnog dizajna, performansa, muzike i zvuka. Aktivna je u istraživanjima na polju savremene umjetnosti, tehnologija, audiovizuelnih komunikacija i ekologije. Za svoj rad dobila je brojna priznanja i nagrade. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore i neformalne grupe umjetnika „Shift“ (sada „Kombinat“). Na Fakultetu vizuelnih umjetnosti Univerziteta Mediteran u Podgorici angažovana je od njegovog osnivanja, 2006. godine, kao profesorica Interdisciplinarnih vizuelnih umjetnosti, te prodekanica za nastavu. Živi i radi u Podgorici.

Dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka o radovima Katarine Švabić kaže:

„U formalnoj vizibilnosti i egzekuciji apstraktno, umjetničko djelo Katarine Švabić bavi se procesima unutar likovnosti, likovnog jezika, interaktivnim procesima u prirodi, nama samima, ali i onim neuhvatljivim, inteligentnim kretnjama svakodnevnih, podrazumijevajućih radnji, stanja i procesa kojima je osnov energija. „Banalne“ mobilnosti koje nas se, prividno, ne tiču – let ptica, proticanje rijeka, kretanje vjetrova i sl. su fenomeni koji mobilišu umjetničku opservaciju i kreativnu artikulaciju Katarine Švabić.

Katarinini mentalno-apstraktni pejzaži su nikada dovoljno istražni prostori kontinuiranih/permanentnih djelovanja, svjesno-nesvjesnih kretnji/kretanja u kojima umjetnica interveniše, osvajajući osobenom znakovnošću svoj energetski prostor.
Bez prejudiciranja i apriornih pretpostavki, Katarina se prepušta meditativnim procesima, ljepoti igre čiste likovnosti, pomjeranjima unutar likovno-znakovnog, tvoreći svoj intimni, semantičko-leksički vokabular, svoje „pravce“ i „rukavce“ kojima pulsira energija vibrantnih ritmova, vođena životodatim zakonima forme, boje, dinamike.
Koliko god se ti procesi činili repetativno-reverzibilnim, svaka naizgled ponavljajuća forma krije sopstvenu posebnost/znakovnost, individualni identitetski kod, unutarnju mobilnost, ternutak koji umjetnica iz neuhvatljivog prevodi/transponuje u trajno/vječno stanje svojim djelom.
Katarininu umjetničku egzekuciju pokreće želja za prikazivanjem tih neuhvatljivo/nevidiljivih energetskih procesa, kao esencijalnih pokretača i tvoritelja svega vizibilno-pojavnog.
Suština interesovanja/istraživanja i doživljaja svijeta kojeg umjetnica dekonstruiše i nanovo konstruiše/oblikuje je u odgonetanju/demistifikaciji procesa/postupaka/kretanja koji nisu puka ponavljanja, gomilanja u smislu sažimanja/sabiranja/svođenja proživljenog i viđenog, već pronicanje u tok procesa, odgonetanje tajne postanja svega u nama i oko nas kao nepređenog puta, kao nemirno-živućih, unutarnjih tokova i procesa, što uporno produkuju ciklične kovitlace mentalnih/prirodnih neverina oprostorenih vlastitim postojanjem /efemernim trajanjem.
Zapravo, čineći ih imanentno-prirodnim Katarina Švabić slika procese u prirodi/čovjeku.“