Večeras u 21.00 na platou Doma revolucije.

Književnu selekciju 37. „Barskog ljetopisa“ koju potpisuje Dragana Erjavšek otvaramo programom „Slovo koje podsjeća na slobodu – veče poezije crnogorskih pjesnikinja“ u subotu, 20. jula u 21.00 na patou Doma revolucije.
Tri crnogorske pjesnikinje, Rebeka Čilović, Tijana Radulović i Jovana Bojović predstaviće se zbirkama koje obrađuju socijalne teme, feminizam, kritikuju nepravde, a umješne autorke su uspjele da čemernu stvarnost upakuju u pitke stihove pred kojima ne fali samo riječi, već ponekad i vazduha. Upravo zato će i medijatorka biti poznata crnogorska pjesnikinja Jelena Božović, koja s lakoćom zaviruje u specifičnosti poetskog svemira, prepoznaje ih i prenosi drugima.
U zbirci „Živa voda“, četvrtoj knjizi pjesnikinje iz Berana Rebeke Čilović, rađanje je samo nevoljnost jedne majke koja je u životu mnogo toga htjela za svoju kćer, ali nikako da bude pjesnikinja. Sudeći po aktivističkom pristupu u obradi teme koja je dominantna, a to je poetsko sučeljavanje lirskog subjekta (ili više njih) sa dominacijom patrijarhata, možda joj nije baš pravo bilo ni što je rodila ženu. I pjesnikinja i žena su u muškim zajednicama jednako osuđene na teži život.
Druga zbirka Tijane Radulović „Po mliječnom putu zajedno“, koju je objavio ,,Fokalizator“, ima vrlo neobičan koncept, s naznakama ciklusa u obliku poetskih minijatura, poentama koje se nekad i u naslovima pojavljuju, a ne samo na kraju, i ironijom iz koje proizilaze sva emotivna i srodna stanja. To je, u najkraćem, onaj šećer koji se pomiješa sa gorkom pilulom da bi se lakše progutalo sve što sistemski napada osjetljive faze spoznaje svijeta i pretpostavke da kroz njega moramo da prolazimo s jednim okom otvorenim.
Hladnoća je samo gornji sloj osjećajnosti ispod kog se, poput pihtijaste mase, ljuljuška neprerađena emocija koja kod Jovane Bojović korelira s ćutanjem i pukim postojanjem, još uvijek nespremna da prsne i pokaže zube. Tako se i čita njena poezija – s odobravanjem (negiranje je gotovo nemoguće), s prepoznavanjem i bez agresije. Ona će se razviti ili neće post festum, ali to je već van okvira zbirke „Novobran“. No, računa se jer knjiga ostavlja gorčinu koja je, iako nam nije promicala segmentarno, na jednom mjestu objedinila gomilu društvenih bolesti, anomalija, poremećaja i nelogičnosti. Autorka, koja je perceptivna do najsitnijih detalja, ostaje kao nenametljiva hroničarka rutine i otklona od rutine, jedva primjetna ali efektivna.