Predstavljanjem knjige „Ključevi dobra i zla“ autora Vuka Martinovića, sinoć je na platou ispred Dvorca kralja Nikole započeo Književni program „Barskog ljetopisa“.

Moderatorka ove dobro posjećene književne večeri Jasenka Lalović, spisateljica, publiku je najprije upoznala sa činjenicom da je Vuko rođen u Podgorici, odrastao u Baru, a živi u Novom Sadu, istakavši da je „u ovom romanu vidjela svaku stopu barsku“.
Što se tiče samog naziva, Martinović objašnjava da on potiče od jednog starog islamskog učenja koje se zove „ključevi dobra i katanci zla“. Po njegovim riječima, dobri su oni koji drže ključeve dobra i katance zla, dok su zli oni koji drže ključeve zla i katance dobra, sa čim se filozofi, uglavnom, ne slažu, smatrajući da je zlo samo odsustvo dobra.
„Dijelimo se na različite načine – ideološki, nacionalno, vjerski, po sportskim klubovima, a ideja moje knjige je da se dijelimo samo na dobre i zle ljude“, kazao je Vuko Martinović, pojašnjavajući da se u ovom istorijskom trileru prepliću tri priče iz tri vijeka.
„U onoj iz XIX vijeka, junak nosi svog teško ranjenog oca od Ulcinja do Cetinja i usput se, osim surovih predjela, susreće sa ličnim demonima. U drugoj, u XX vijeku, čovjek pokušava da se približi majstorima iz Kremone i napravi savršenu violinu, dok u trećoj moderni junak tvrdi da je nepravedno dospio u zatvor i pokušava da se izvuče. Jedan tragični događaj će spojiti ove priče“, kazao je Martinović upoznajući publiku sa sadržajem svog prvijenca, naglašavajući da je to samo okvir, a da su mnogo važnije emocije koje njegovo djelo proizvodi kod čitalaca i poruke koje šalje.
Knjiga obrađuje više tema, a Martinović je sa posjetiocima podijelio zaključke svojevrsnog istraživanja u potrazi za odgovorom na pitanja zašto se smatra da su Crnogorci lijeni i zašto nema života bez kulture i umjetnosti.
„Ratničkim plemenima je borba za slobodu bila sve, pa ne čudi što su ratnici osjećali prezir prema radu. Lijenost Crnogoraca je na nivou vica i nije loše da se šale sami sa sobom jer samo duhoviti narodi mogu da se smiju i sebi.“
Kroz priču o jataganu koji je imao magijsko svojstvo i bio moćno oružje za ubijanje da bi se kasnije transformisao u oruđe za izradu umjetničkog djela, autor pojašnjava da je želio da pokaže da i nešto što je prokleto, u pravim rukama može biti pretvoreno u zlato. „Ratovanje je“, po riječima Martinovića, „vrsta umjetnosti, pa je tako crnogorski ratni gen doprinio umjetničkom.“
„Kroz dugi istorijski period u Crnoj Gori umjetnost je bila zapostavljena, osim pisane riječi gdje, zahvaljujući Petrovićima, imamo izuzetnu istoriju. Umjetnost – likovna, dramska, muzička nije bila priznata, nisu postojale prave riječi za neke slikarske tehnike, niti nazivi za sve boje, a danas, s obzirom na broj stanovnika, zemlja smo sa najviše umjetnika, naročito likovnih. Umjetnička energija je“, smatra Martinović, „akumulirana vjekovima da bi eksplodirala 1951. godine, kad je Petar Lubarda u Beogradu imao izuzetno značajnu izložbu kako za umjetnost, tako i za tadašnju zemlju, društvo i drugačiji umjetnički put. Moramo biti ponosni na umjetnike i više ih podržavati“, poručio je Martinović. Spomenuo je i Goli otok kao crnogorsku priču, „živu ranu mnogih porodica“, ali i lirske momente kojima je roman prožet, otkrivajući da je tri vremenski različite priče pisao drugačijim jezikom.
Autor se osvrnuo i na gimnazijske dane koje je proveo u Baru, violinama koje je gradio njegov djed Novak i koje su bile česta tema njegovih pismenih radova, ističući da je upravo iz tih porodičnih, a kasnije svojih novinarskih, zanimljivih ali i teških priča koje su mu „ležale na leđima“ nastao roman „Ključevi dobra i zla“. Tema koja trenutno zaokuplja njegovu pažnju je odlazak velikog broja Crnogoraca u Ameriku početkom XX vijeka, što će biti i nastavak ovog romana čija je priča zatvorena ali su „ostavljena mnoga vrata i mnogi ključevi“..