Oficijelni i neoficijelni dio...
U okviru treće Književne komune u Petrovcu, koju realizuje Narodna biblioteka Budve, a čiji je urednik pisac Đorđe Gregović, sinoć je na platou ispred Crvene komune upriličen razgovor sa književnikom i novinarom iz Bara Željkom Milovićem.
Razgovor koji je, shodno stilu koji Gregović primjenjuje u autorskim vođenjima Književne komune, imao oficijelni i neoficijelni dio.
U prvom je bilo riječi o nastanku Milovićevih djela, prije svega monografije crnogorskog pop-rocka i proznim djelima, a Gregović je potencirao da se u njegovim monografskim radovima “jasno vidi gdje prestaje hroničar i istraživač, a gdje svoje prste umeće književnik“, te da svaka od njegovih knjiga kratke proze „izmiče svih žanrovima, jer je pisana posebnim specifičnim stilom“.
Upitan kako odvaja način pisanja i rada na poeziji i prozi od onoga na monografijama i novinarskim tekstovima, Milović je odgovorio da „pjesnik i prozaista otvoreno mrze monografistu i novinara jer im ne da da diše i usisava svu snagu, ali se od nečega mora živjeti, a od poezije i proze svakako ne može“, te da mu je žao što prozu i poeziju nije pisao pod pseudonimom „kako bih jasno odvojio te, uslovno rečeno, dvije strane mog kreativnog rada“.
Moderator i književnik se nisu složili oko poetskog momenta u Crnoj Gori, nakon što je Gregović ustvrdio da „poezija sve više kod nas dobija na značaju, naročito je živa na fejsbuku“, dok je Milović bio jasan u stavu da je knjige poezije „besmisleno štampati osim da ih dijeliš kao poklon, kao bombonjeru za svadbu, pošto nema tržišta za njih“.
U drugom dijelu brzih pitanja i odgovora bilo je riječi o stvarima koje su oblikovale autorov život i rad, sa posebnim naznakama na reference koje se pojavljuju unutar dvije posljednje knjige Milovićeve kratke proze, „Povratak u Ulicu maršala Tita“ i „Koronartno odjeljenje, soba 80“.