Ugledni crnogorski slikar Muharem Muratović ove godine obilježava 50 godina likovnog stvaralaštva.

Uz čestitku za izuzetan jubilej, Redakcija Glasa Mrkojevića ovim povodom priredila je intervju sa umjetnikom koji je ljepotom svoga djela pronio slavu Mrkojevića na svim kontinentima.

Gospodine Muratoviću, ovo je lijepa prilika da zajedno sagledamo koliko je zavičaja u Vašem djelu i koliko je Vašeg djela i doprinosa u zavičaju.

– Lijepo je i zaista je zadovoljstvo kada neko slavi ovaj moj jubilej, ja možda ne bih ni znao za njega, meni je nekako svaki dan ugrađen u nešto.

Kad čovjek ipak prizove sjećanja koja su tako lijepo u čvrstom nizu vezana, vjerovatno tek tad dolazim na to koliko je mene u tim prvim danima kada sam počeo da radim tu gdje sam rođen vezivala želja da se u Mrkojevićima nešto mijenja.

Na ovim prostorima su uvijek bila teška vremena, brzo se govorilo, brzo obećavalo, ali, stvarnost je bila drugo, ona se teško pomjerala, i teško se pomjera, i uvijek je kod nas bilo više pjesnika nego onih koji su pomjerali stvari.

Dosta rano, kao mlad čovjek, prošetao sam svijetom, uvidio da tamo ništa ne mogu da mijenjam, i kada sam sve to uporedio, vidio sam gdje smo onda mi.

Mrkojevići su počeli tako lijepo i lagano pojedinačno da odlaze odavde šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, a već malo kasnije oni masovno odlaze.

Dobro je to primijetio profesor Šerbo Rastoder, da je bilo malo neobično, čak i neobjašnjivo, zašto ljudi odlaze iz jednog divnog, bogatog kraja gdje se moglo živjeti, ali i gdje je trebalo mnogo raditi.

U to vrijeme ljudi su već bili dosta zapošljeni u barskim preduzećima, ali, ipak ne možemo da izbjegnemo jednu, rekao bih vrlo nepravednu odluku SO Bar, da ko ima kuću u krugu od 25km od grada ne može da dobije stan. 

To je bilo malo i diskriminatorski, ljudi nijesu imali mnogo šanse da dođu do mogućnosti da se lakše školuju djeca, i onda su se odlučivali na selidbu, da traže bolji život.

Ono što je interesantno iz tog perioda je da su se neki naši ponavljači, koje smo imali u školi i kojih se sjećamo, poslije određenog vremena vraćali kao vrlo uspješni intelektualci.

Trebalo je to na neki način objasniti, ja nijesam mogao da napravim tu paralelu, nijesam mogao da objasnim što se to dešava.

Ti se problemi sistemski rješavaju, pojedinac može biti genije, ali, on sam ne može ništa da mijenja.

Prije pola vijeka ste zasnovali i radni odnos u OŠ Mrkojevići u Pečuricama. Šta ste Vi mijenjali u školi?

– Našao sam se u jednoj teškoj ulozi jer sam došao sa snovima da nešto moram promijeniti. Što sam napravio kad sam došao?

Predmet Likovno vaspitanje podigao sam na nivo na kojem je trebalo da bude, sa pedagoškim principima i pravilima u radu sa djecom.

Tu sam, čini mi se, postigao dosta, jer se prije toga nije znalo ni za (slikarske) materijale ni kako se isti koriste.

Onda smo napravili prvi pravi pomak u školi, u smislu da je promovišemo: stigla su svjetska priznanja za našu djecu sa velikih međunarodnih dječijih likovnih konkursa u Indiji, mada uz veliku muku i veliki oportunizam.

Volim da kažem – ružne stvari ne treba bacati pod tepih, uvijek sam bio za to, a mnogi mi to nijesu odobravali.

Vidite, ako ne objavite da je pandemija bolest, mnogi će da se razbole zbog neznanja, treba ipak na neki način ljude upoznati da smo mi tada dobili nagrade u Indiji, naši učenici su za svoje likovne radove osvojili zlatnu i srebrnu medalju, a u prvi mah mi o tome ništa nijesmo znali.

Da se sve nije slučajno desilo, to saznanje nikada ne bi došlo u našu školu, to moram reći sasvim otvoreno. Da se jedanput zna da nijesu bila baš tako laka vremena, uvijek je bilo zavisti, naše pizme.

Jedna moja prijateljica iz Zagreba je zaslužna za to što sam saznao da smo dobili nagrade u Indiji i da je indijska ambasada nekoliko puta slala dopise školi, mada niko nije reagovao.

Igrom slučaja, u kafani sam sreo čovjeka za kojeg se kasnije ispostavilo da radi u DB-u, što ja tada nijesam znao, i uz kafu sam mu se požalio na cijelu situaciju.

Nedugo nakon tog razgovora medalje su stigle u školu, vjerovatno su bile preduzete neke radnje...

 

Uporedo sa pedagoškom, razvijate i Vašu slikarsku karijeru. Koliko je naporno bilo raditi na dva kolosijeka?

– Od slikarstva se nikad nijesam razdvajao. Nijesam imao radno vrijeme, već kad svane, pa kad svane ponovo, eto, toliko je trajao radni dan u ateljeu...

Teško je, znate, išlo iz malih sredina, ali uspio sam da se probijem i do Beograda, da tamo napravim izložbe 1983. godine, da tamo sretnem neke veoma značajne ljude tadašnje jugoslovenske kulturne scene.

Beograd je osamdesetih bio veliko tržište za moje slike, onda se desilo to što se desilo.

Devedesetih godina dešava se da u školi u Pečuricama postajem šef. Tu zvučnu riječ direktor nikad nijesam volio, niti da nosim titulu.

Predsjednik mjesne zajednice nije se mogao nazvati direktorom na žalost brojnih, koliko je to bilo zvučno na ovim balkanskim prostorima.

To ide u zastiđe, takva kolektivna svijest čiji smo robovi i sve ono što nam se dešava, to je posljedica te kolektivne svijesti – želja za moći, želja da se ima, otima, da se gazi, da se uzleti...

Toga ima, čini mi se, samo na Balkanu. Imao sam prilike da tokom svojih putovanja svijetom vidim milijardere koji su obični ljudi, da sa njima nakon otvaranja svojih izložbi u Belgiji, Njemačkoj, popijem kafu, i oni su imali starije i cipele i pantalone od mene!

U Belgiji je bio jedan takav slučaj, sreo sam vlasnika firme za vjetrenjače i zamolio zajedničkog prijatelja da ga pita koje auto vozi.

On me uhvatio za ruku, doveo do balkona i pokazao mi jedan mali Pežo, kakvih tada kod nas već odavno nije bilo.

Kaže da mu malo troši, a ja onda počinjem da se smijem, objašnjavam da to u Crnoj Gori više niko ne vozi. Tada počinje on da se smije zato što su Crnogorci prevazišli Evropu i taj nivo.

Eto, takvi ljudi, gdje su oni nama?

Kada ste poredili iskustva stečena na putovanjima s onim što Vas je uvijek dočekivalo, gdje je zavičaj izlazio kao pobjednik iz takvih poređenja?

– Na svakom putovanju sam se osjećao slično kao preci Mrkojevića koji su po cijeli dan bili u Baru na pijaci. I ja sam išao na pijacu da nešto kupujem, ali ne parama nego očima, srcem i onim koliko sam mogao da razumijem i da pribilježim, da vidim gdje je ovo, gdje je ono.

Oduševljavao me je taj urbani svijet svojom uređenošću, disciplinom, i pas je čekao da pređe preko pješačkog prelaza, taj osmijeh, uvijek hvala...

Te nekakve stvari su se mnogo kosile s onim što su stariji učili naše generacije, tj. da je to neki otuđeni svijet.

Žao mi je što nijesu živi moji takvi učitelji, da ih stavim danas u ovaj naš mali balkanski svijet da vide šta je otuđenost, nebriga za drugog, društvo bez empatije, podijeljeno društvo u kojem jedna polovina hoće da uništi onu drugu i obratno, a sve to da bi mogli da žive.

I to je naša nesreća, uvijek se mora tjerati i gaziti da bi moglo da se živi. Koliko je to bezumno, bolesno, halapljivo za nekakav položaj, da može da pođe na sahranu i da mu svi ustaju...

Kad god da sam pošao, nešto me je vuklo nazad kao magnet, jer sam sa tom energijom koju sam tamo uzimao mislio da i ovdje nešto može da krene, a onda odjednom naiđete na taj nevidljivi zid. 

Mrkojevići su šezdesetih godina radili krampom i lopatom da naprave put do civilizacije, a nije to bilo toliko zaostalo društvo, barska opština i Crna Gora, da nijesu imali dva bagera da se pomogne tom narodu.

Ali, ovdje je bilo važno da se narod zabavlja, da može neko na miru da radi svoje stvari. To zabavljanje je i danas u modi, samo se mijenja modalitet, ciljevi.

Izvedete ljude na ulicu i pričate im priče, a oni vole bajke, narod voli da ga lažete, prevarite, on vjeruje, i tu su uključeni svi.

Tu su i religije, one su zadržale Balkan još jednim velikim dijelom u srednjovjekovnom mentalnom kolektivnom rezervatu, a narod Balkana je više od polovine u takvom rezervatu, odnosno tamo gdje religija vodi društvo.

Nijesam njen protivnik, ali, rekao sam svojim prijateljima, kada bi Isus vaskrsnuo i došao ovdje, sigurno bi ga razapeli isti oni koji su ga i razapeli zbog trgovine i prevara, ni danas ne bi preživio.

No, zavičaj je takođe bio i podstrekač da se nešto učini. Kad sam počeo da radim u školi kao upravitelj, zatekao sam očajnu infrastrukturu, trule barake, nedostatak svega, zapuštene prostorije, a izvještaji su bili sjajni, inspekcijski je sve bilo sjajno, za to se dobijaju najveće nagrade!

Ko je priskočio u pomoć?

– Daleko smo od priča do stvarnosti, vidio sam da je ta stvarnost mnogo bolnija i krenuo sam u odiseju da nešto rješavam, i ko mi je pomogao? Ljudi koji su otišli odavde!

Napravili smo prvo rekonstrukciju stare, matične škole, a onda smo počeli da gradimo područna odjeljenja, jedno po jedno: Gorana, Dobra Voda, Kunje, sve od tvrdog materijala.

Od svih ministara prosvjete, jedini koji je posjetio Mrkojeviće da vidi što se radi bio je gospodin Slobodan Backović, koji je bio iskren: Ja za ovo ne znam. On je tada rekao da će ovdje da dovodi delegacije da vide kakve uslove imamo u ruralnim sredinama.

Zahvaljujući Redžu Nikeziću i drugim iseljenicima, imali smo prvi informatički kabinet još 2000. godine, a ko je još to imao tada u Crnoj Gori!

Pomogli su i rahmetlije Bećo Ćubić, Bećo Vulić koji je pokušao da riješi vodosnabdijevanje škole, a to je jedna od dvije stvari koje su bile rana i zbog kojih sam bio nemoćan.

Da sam bio u Bijafri u pustinji, prije bih tamo obezbijedio vodu za školu nego u Mrkojevićima gdje ima 50 izvora.

Pazite, kad ljudi koji žive od te škole nijesu bili spremni (a nijesu ni dan-danas) da daju priključak vode...

Slušali smo od starijih da je Mrkovsko Polje bilo pod žitom i kukuruzom, bašte su bile pune voća i povrća, a sada je sve šuma. I danas je taj problem isti.

Bećo Vulić je pokušao da napravi jedan veliki bazen da sve to kaptira, i što se dešava – stalno su kidali cijevi koje su bile priključene, a to je bilo za djecu. Kako to objasniti?

To bi mogao samo Frojd, šteta što nije živio na Balkanu, imao bi sigurno još desetak tomova da obogati psihologiju.

Mnoge druge stvari na koje čovjek naiđe, a koje ne može nikako da savlada, to je taj mentalni kolektivni zid i tu ništa ne možete. 

Pomenuli ste i drugu ranu koju ste ponijeli sa sobom iz škole…

– Škola u Pečuricama je sagrađena još 1885. Ja sam prije nekoliko puta bio u sazivu SO Bar, i kada su se neposredno birali odbornici, i nije se mogla napraviti fiskulturna sala škole, a koliko je samo talenata za sport ovdje bilo.

Talenti se rađaju, a uslovi ih izgrađuju, sport je i industrija i škola i vaspitanje, to je čudo, to je spas da ljudi ne ratuju.

Taj otuđeni svijet koji smo pominjali, vidite šta rade, ne gledaju ni na boju kože ni na naciju ni na vjeru, sportisti su prijatelji, i to treba da bude primjer za Crnu Goru.

Naši učenici su harali na svim takmičenjima na kojima smo nastupali, imali smo takve talente u svim uzrastima, bili su prvaci Crne Gore, sjećam se kada je naš, kasnije slavni reprezentativac Kvisko Vujović, u osmom razredu plakao kada smo pobijedili u odbojci njegovu školu iz Budve.

Ja sam tako faktički otišao iz škole kao neuspješan direktor, sa tom velikom ranom da to nijesam završio, a bio sam u vlasti koja je to držala 30 godina, ali bez podrške...

Da su imali uslove, danas bismo sigurno imali reprezentativce iz Mrkojevića. I dan-danas je isto, nikako da se završi sala. Zašto postoji ta diskriminacija?!

Imao sam onda veliku podršku Jusufa Kalamperovića, našeg komšije i prijatelja Mrkojevića, koji je bio u ono vrijeme kopča u sistemu, neprevaziđen po stilu, duhu i plemenitosti, uvijek je bio korak ispred vremena u politici, uvijek spreman za saradnju, uvijek je imao razumijevanja.

Moja sreća je bila da je on tada bio predsjednik školskog odbora, nalazili smo načina da napravimo neku konekciju, rješavali brojne druge probleme, ali nijesmo uspjeli da riješimo taj problem sale.

I opet smo oslonjeni na iseljenike. Bećo Đurović, Senad Perazić i njihov Odbor u Čikagu sakupili su sredstva...

Autor ste prve knjige o mrkovskoj dijaspori, koja ima poetičan naslov Miris zavičaja. Kako biste opisali mirise i boje Mrkojevića?

– Ta knjiga, sve ovo što sam napravio, na neki način je prevrelo kao staro vino, opila me ta želja da tako uzvratim svim tim ljudima koji su davali za zavičaj, čuvali ga i štitili, jer niko više od njih nije toliko učinio za zavičaj.

Za naslov su zaslužni upravo iseljenici, do njega sam došao razgovarajući s njima. Pričam s našim ljudima o tome kako je tamo gdje su sada, a oni kažu: Sve je dobro, sve imamo, ali fali miris one smokve kad uzavre kad sunce pripeče, fali mi miris kajsija armalinke, taj mi miris fali.

I ono kad zapeče ona zemlja, ništa ljepše ne miriše nego ona trava osušena. To je jedna obična, ali ipak velika priča, koju sam ugradio u taj naziv knjige. Mislim da sve polako prolazi i sve se zaboravlja, ali ti mirisi su esencijalni i oni se ne zaboravljaju.

Svuda oko nas sada su hiljade i hiljade novih kuća, novi putevi... Da li se u vrijeme kad ste počinjali svoju karijeru moglo pretpostaviti da će se desiti ovakav napredak?

– Tu se ništa novo ne dešava. Sjećam se i ja, a i neki stariji, kad je početkom maja iz Pečurica, iz Veljeg Sela, bila velika selidba na Lisinj.

Ljudi su izlazili sa svojim blagom, tj. ovcama, govedima, i cijelo ljeto su dolazili dolje samo da navodnjavaju bašte ako su imali nešto posađeno.

Trebalo je to gledati, tu jednu veliku kolonu, to neko čudno osjećanje kad ljudi s jednog ognjišta, s jednog načina življenja u svom domu u Pečuricma odjednom idu na planinu.

To su bile pedesete, šezdesete godine, pa sve do početka osamdesetih, na Lisinju, na Ćafi bilo je stotinjak ljudi, svake večeri je bilo veselo, zabava, harmonika. J

ednom sam kao srednjoškolac bio tamo, to je bilo fascinantno kako su se ljudi veselili nakon rada. Taj duh, to je održalo Mrkojeviće.

Ovo sad što se dešava jedna je globalna okupacija, invazija koja je donijela dobrobiti.

Mora se živjeti tako, mora se pratiti svijet, ali lijepo je kada neko smogne snage i ne zaboravi na ono ognjište s kojeg su se podigli i on i njegova porodica, da se to ne zaboravi u svim ovim mogućnostima koje sada daje svijet.

Jednom u Engleskoj, van Londona, pošao sam do jednog prijatelja koji je nešto kao slikao, da vidim to što radi. U njegovoj kući pili smo piće na stolu koji je imao stotine i stotine godina, a okolo su bili veoma stari predmeti.

On je bio dobrostojeći čovjek, nije da nije imao da kupi nov namještaj, ali je s velikim poštovanjem čuvao svoje starine, tu svoju tradiciju.

Pred tim naletom novog u Mrkojevićima su, nažalost, većina poklekli, znate ono kad naleti velika bujica i ponese sve što je odbačeno, e to se desilo ovdje.

Nestalo je sve što je staro jer su Mrkojevići mislili da se tako iz njihovih života odbacuje ono što ih je podsjećalo na nekadašnji teški život, da će se te muke osloboditi tako što su sve bacili u tu vremensku rijeku da bi se očistili, sve od stare sofre do nošnje...

To je sada, nažalost, ostalo uglavnom samo još u sjećanju. Na svoj način, ja to odbačeno sada pokušavam da vratim i oživim na svojim platnima, napravio sam neke pejzaže koji su bili izloženi nedavno u Starom Baru.

Kroz te pejzaže, etnografiju, pokušao sam da pomirim likovni izraz da to bude slika, ali i da bude, na neki način, jedna emocionalna igla koja će malo da podstakne ljude da sačuvaju ono što je od starog ostalo. 

Pune 42 godine, koliko ste radili u školi u Pečuricama, pred Vašim očima su stasavali mrkovski naraštaji. Šta je zajedničko djeci Mrkojevića kroz sve te generacije?

– To je bila posebna čast, veliko zadovoljstvo. Kad dijete nosi nešto dobro iz kuće, onda je u školi sve lakše. Nema nikakvih problema za nastavnike ako dijete nosi klicu koju je lako razviti kasnije u ljudsko, pošteno, vaspitano.

Djeca Mrkojevića uvijek su to imala i nikada nije bilo problema sa njima u školi, ni kada su odlazili negdje dalje. Imali smo izuzetno dobru, vrijednu djecu koja su imala to radno vaspitanje i rad im je bio osnov za sve.

Kada čovjeku usadite osjećaj da radi, vi ste onda formirali ličnost. Danas se to drugačije radi. Naša djeca iz Mrkojevića bila su kasnije sjajni učenici barske gimnazije i možemo se ponositi njima.

Danas u Mrkojevićima imamo jedan broj sjajnih mladih intelektualaca, pravnika, ekonomista, ljekara, inžinjera. Da je u moje vrijeme bilo toliko snage, bilo bi mnogo lakše. Fali možda malo više konekcije i malo više energije, ali, vjerovatno nekako to i vrijeme sa sobom donosi.

Sloga u Mrkojevićima

– Mrkojevići su jedna posebna psihologija, nikada nijesu vjerovali nijednoj državi, znali su da se države mijenjaju, i moj i tvoj otac, i naši djedovi, pa i mi, prošli smo 2–3 države.

Naša djeca imaju po trideset godina, pa već su i oni živjeli u tri države, a sad imaju šansu da žive u još tri države.

To nijesu države koje traju po 20–30 godina, to su vladavine nekih interesnih grupa koje završavaju svoje poslove i samo jedna drugu smjenjuju.

Mrkojevići, čija je populacija mala, zato su se vremenom održali, najprije između Otomanskog carstva i Mletačke Republike, svojim načinom života, odnosno radom, ljubavlju i slogom.

Niti su se pitali ko je kakav ni koje je vjere, nije im do toga uopšte bilo stalo, i srećom pa su tako nastavili, to je matrica.

U miješanim brakovima ovdje nema razvoda, oni normalno žive, a u devedesetim godinama prošlog vijeka na ovim prostorima svi su se mješoviti brakovi rasturali, to je bila moda. Mrkojeviće to nije dotaklo.

To su bili skladni brakovi sa divnom djecom, učeni da žive i rade i grade društvo koje je za primjer-.

Izvor: Glas Mrkojevića / Rašo Petrić