Opština Bar je realizacijom projekta izgradnje spomen kompleksa na mjestu nekadašnjeg koncentracionog logora iz drugog svjetskog rata, izrazila moralnu obavezu i poštovanje prema logorašima i strijeljanima 25. juna 1943.godine.

Na mjestu stradanja nalazi se sada znamen dostojan poštovanja događaja iz prošlosti, koji odaje počast svima koji su časno ginuli za Crnu Goru.

Izvođač radova bila je kompanija „ Đokić Group“ doo iz Bara. Budući da spomen kompleks trajno obilježava sjećanje na događaj iz naše istorije, on ima i poseban umjetnički izraz.

Povod za nas razgovor je mlada baranka Anisa Đokić, student na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, koja se obrazuje na studijskom programu vajarstvo, a izvršni je direktor u kompaniji „ Đokić Group“ doo iz Bara.

- Vidimo posebno Vaše zadovoljstvo zbog izgradnje spomen obilježja. Kako ste se pronašli u ovom projektu, a kako u umjetničkom izrazu Vašeg budućeg poziva?
Anisa: Prvo želim kao građanka Bara da izrazim duboko poštovanje i istaknem da imam jaku emociju povodom otvaranja spomen kompleksa koji nas podsjeća na bolni događaj iz drugog svjetskog rata, a predstavlja ponos nama sugradanima što je naš grad, realizacijom projekta Opštine Bar, ovim odao počast herojima toga rata. Spomen-fontana je izraz vrijednosti, jer nas prošlost podsjeća da se suočimo sa istinom, a podstiče da snagom društva treba da gradimo svijetliju budućnost. Posebnu imam emociju sto je naša kompanija bila izvodač radova ovog značajnog projekta. Ja sam izvršni direktor u kompaniji „ Đokic Group“ doo, koju su 2003.godine, osnovali moj otac i pokojni ded, koji je radio u gradevinarstvu u SR Njemackoj od 1970.godine, kada je i započet nas porodični biznis u oblasti gradevinarstva. Ded je postavio temelje ove djelatnosti. Svoja znanja prenio je na mog oca koji nas uči na temelju dugogodišnjeg iskustva u građevinarstvu kako da radimo u okviru naše kompanije koju nam je povjerio, a on se bavi poljoprivredom, maslinarstvom i aktivno je uključen u politiku. Privlače me svi oblici umjetnosti, a gradevinarstvo je umjetnost izvođenja radova i realizacije projekata. Biti umjetnik, znači da svojom kreativnošću realizuješ ideju koju imaš, da stvaraš i izražavaš ono prema čemu će drugi ljudi da izraze svoju emociju.

- Da li ste Vi u ovom projektu izgradnje spomen- fontane unosili svoj umjetnički izraz?
Anisa: Budući da sam student druge godine na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, za mene je bila čast i posebno zadovoljstvo što sam kroz rad u okviru naše kompanije, pomagala svom ocu, sa svojom starijom sestrom Bjankom i naša tri brata u procesu obrade kamena za spomen-fontanu i za sve neophodno u procesu ovog, za nas velikog izazova. Kada sam posmatrala veličanstveno otvaranje ovog spomen obilježja, posebnu emociju izazvale su mi državničke počasti Predsjedniku CG, i prisustvo predsjednika opština Podgorice, Danilovgrada, Cetinja i Ulcinja, koje su me podstakle na moje intimno razmišljanje na koincidenciju, jer je proces same izgradnje upravo vezan za ove opštine iz kojih su došli njihovi predstavnici. Proces izgradnje je iniciran i realizovan od strane naše opštine. Moj najstariji brat Kasem, student Gradevinskog fakulteta u Podgorici upravo je obezbijedio kamen za spomen-fontanu iz Ulcinja, koji je rezan u Danilovgradu, a starija sestra Nesla i ja studenti smo na Cetinju. Ovo moje intimno pravo na razmišljanje o slučajnosti, navodi me da kažem da je sreća pojedinca nemoguća bez drugih ljudi. Kroz realizaciju ovog projekta, imala sam čast da pratim kako u okviru izvođenja radova naše kompanije, g-din Igor Milošević arhitekta iz Opštine Bar, svoje idejno rjesenje sprovodi kroz postovanje propisa i pravila svoje struke u datom projektu i realizuje isti. Predstavljalo mi je čast i zadovoljstvo vidjeti posvećenost profesiji i kako se na pravi način kroz smjernice prati i realizuje projekat, odnosno idejno rješenje. Rezultatom ovakvog autorskog djela da kažem, a mi kroz izvođenje radova, zaokružili smo ukupni proces.

- Zašto je bitno da radite posao koji volite?
Anisa: Navikla sam da radim s’ljubavlju jer me otac tako naučio. On je svojim radom nama, svojoj djeci, davao uzoran primjer kako samo posvećenost u onome što radite, može biti produkt vrijednosti života. Ponosna sam na njega, jer slobodno mogu kazati da „što mu oči vide, to mu i ruke naprave“. Naučio me da vjerujem u sebe, budem jaka, imam svoj cilj, ali i da znam prepoznati trenutak kada mi je potrebna pomoć. Rad mi pomaže da jačam samopouzdanje, motiviše me i daje mi hrabrost da probudim svoju kreativnost i vjerujem u svoje snove, ali i da budem sopstveni kritičar i nadzor svojih postupaka.

- Kako Vi dozivljavate spomen fontanu iz vizure umjetnika i na koji način analizirate njen oblik i položaj u prostoru?
Anisa: Vizuelni efekat prelivne spomen-fontane u svom realitetu u kojoj dominira kugla, zbog svog oblika asocira na postojanje kao simbola kretanja i protoka vremena. Izgradnja spomen- fontane na svakom prostoru predstavlja obavezu i posebnu inspiraciju za stvaraoca koji treba da oživi sjećanje i nikad zaborav kod onih koji imaju srce. Posebna je njena vrijednost sa aspekta duhovne inspiracije koja vas navodi na razmišljanje da se poštovanje zaslužuje, da oni koji poštuju ne zaboravljaju, a da bilo koji oblik uništavanja ne smije biti odraz civilizovanog društva u sistemu vrijednosti zdrave društvene zajednice.

- Zašto ste se opredijelili za vajarstvo kao izraz umjetnosti?
Anisa: Volim vajarstvo koje je reakcija jednog stvaraoca u svojoj mašti, da prenese ono o čemu razmišlja u obliku koji stvara, urezuje u materijalu svoj pogled na svijet. Kroz vajarstvo oblikujemo ideje na materijalu, a oblicima dodajemo vrijednost prostoru u kojem se nalaze oblici naših umjetničkih vrijednosti. Ovaj studijski program nam omogućava da razvijemo svoje osjećaje za materijal, prostor, kreativnost ruku i da izrazimo svoje duboko osjećanje. Unositi svoje osjećanje, znači probuditi zapašanja drugih ljudi i njihovu reakciju na naš talenat.

- Buduci da mladi umjetnici sa naseg prostora maštaju da sebe kroz svoj umjetnički izraz oprobaju u inostranstvu, da li Vi razmišljate o tome i šta mislite kako se gleda na naše umjetnike u Crnoj Gori ?
Anisa: Biću iskrena, mnogo mi je bitnije kako mi gledamo na našu Crnu Goru. Rezultat ovakvog mog pristupa, jeste da je suština emocija koju imam prema svojoj zemlji u kojoj sam rođena i živim, a dubok izraz mog poštovanja odraz je emocije mojeg oca prema Crnoj Gori. Otac nas je upućivao da kroz sopstveni rad stvaramo sebi uslove za dobar i kvalitetan život u svojoj zemlji. Umjetnički odraz jeste duboka intima nas budućih stvaraoca, ali mišljenje mojeg oca, za mene ima posebno značenje, a veliki moralni uticaj na moje poglede na rad i život. Postoje ljudi u životu čije ruke budu naš oslonac, zaštita i za vas posebna inspiracija. Ono što stvaraju,ostaje u njima, specifično je i ničije više. Takve su bile ruke mojeg pokojnog deda. Tu su i neizbrisive uspomene na sve što nam je pričao o zivotu i radu. Njegov častan život i vrijedan rad u oblasti građevinarstva, za mene su podsticaj i permanentni izazov, a sjećanje na njega neizbrisiv je trag vrijednosti tradicionalnog čovjeka sa ovih prostora, koji je obilježio svoj težak radni vijek u SR Njemačkoj, ali srcem i dušom duboko ostao vezan za Crnu Goru i naš grad. Za mene je potpuno prirodno da razmišljam o stvaralaštvu u našoj zemlji.

- U čemu pronalazite inspiraciju za vrijedan rad, posvećenost studijama?
Anisa: Svoju inspiraciju pronalazim u ljubavi prema svojoj brojnoj porodici. Slučajnosti ne postoje, a vrijeme će pokazati da li je senzibilitet moje tri starije sestre i mene prema različitim oblicima umjetnosti, imao značenje da ništa nije slučajno. Umjetnost vas po nečemu razlikuje, ali izraženi osjećaj zajedništva nas kod ljudi prepoznaje, čvrsto nas vezuje i neodvojivo spaja sa naša tri mlada brata. Najstariji brat Kasem studira Građevinski fakultet u Podgorici, a mlađa braća su, Ramo u srednjoj ekonomskoj, a Amin u osnovnoj skoli. Bez obzira na njihovu mladost, aktivno su bili uključeni u proces rada izgradnje spomen-fontane.

- Kako su Vas prihvatili na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju i kako doživljavate taj grad?
Anisa: Čast mi je da je moja odluka vezana za Cetinje, prijestonicu koja je uzdizala planetarno prostorno malu, ali duhovno, kulturno i državno uzvišenu Crnu Goru.
Savladati novi početak, težak je bio svakako, jer sam se prvi put na neko vrijeme odvojila od svoje porodice. Prirodno je što sam osjećala strah zbog nove sredine, nepoznatih ljudi, ali kada se ispune vaša očekivanja, u vama se probudi zainteresovanost da postanete još bogatiji za nova znanja, iskustva, prijateljstva, što u vama budi entuzijazam. Imam izuzetne kolege, dobre prijatelje i srećna sam. Svi su me lijepo prihvatili, jer vi na Cetinju osjećate pripadnost, zajedništvo, prepoznajete dobru namjeru ljudi koja nama baranima mnogo znači. Grad u kojem sam rođena, pod planinom Rumijom, ponosno se diči svojim skladom naroda različitih vjera i nacija, kao i mirisom čudnovatih stabala maslina, simbola mira. Isto tako kao što Cetinje, pod Lovćenom širi miris cetinjskih lipa s’ Balšića pazara, slobodarsku tradiciju i privrženost ljudima. Želim reći i da se sa Cetinja, nekako posebno voli naša Crna Gora.
Posebna mi je čast istaći posvećenost svih profesora, njihovu orijentisanost, da kroz teoretsko i praktično znanje, oblikuju nas studente u buduće vizionare i umjetnike. Moram pohvaliti rad i zahvaliti se rukovodstvu Fakulteta i svim zaposlenima za razumijevanje potreba nas studenata. Ovom prilikom želim da se zahvalim „Brku“, kako ga mi studenti zovemo, zaposlenom na portirnici Fakultata, koji me dobrotom svojom oraspoloži. Uz uvažavanje svih i zahvalnost, uvijek postoji neko kojeg čovjek izdvoji. Kada ste zaposleni u nekoj instituciji, vaša je dužnost profesionalna posvećenost radu, jer se ona podrazumijeva, ali ako svojom dobrotom širite pozitivnu energiju kroz rad, onda je to vaše sredstvo za postizanje sreće kod drugih ljudi.
- Koja bi bila Vaša poruka za kraj ovog razgovora?
Anisa: Koristim priliku da pozovem naše sugrađane da obiđu spomen kompleks koji nas trajno moralno obavezuje da se podsjetimo na događaj iz prošlosti i opominje da treba da gradimo lijepu budućnost i prosperitetno društvo. Na nama je da pronađemo volju i motivaciju da istinski više i mnogo bolje razumijemo jedni druge i da na vrijeme shvatimo smisao života. Ljudski život ima samo smisao kada živimo u miru, ljubavi, međusobnom uvažavanju, kada je čojstvo da štitimo druge od sebe, a naša zajednička snaga društva predstavlja junaštvo da čuvamo svoju zemlju.
Sa aspekta pogleda na umjetnost, smatram da je svaki čovjek umjetnik ako vrijedno radi i stvara, jer na taj način samo postaje produktivan član društva. Lijepa stvaralačka djela nas inspirišu, ljudi im se dive, ali dobra djela čovjeka se pamte, poštuju i nikada ne zaboravljaju.