2021. izdavačka kuća Jerusalim- Bar mi je objavila drugo izdanje knjige „ Mit o paralelnim elipsama“.

Zahvaljujem izdavaču i prijatelju Hadži Dragiši Šoću.
Shodno sadržini ove knjige čija je centralna tematika LJUBAV, odlučio sam da ovu knjigu poklonim NVU ŽENE BAR-a, te od njene prodaje, kupimo obroke za nesnađene građane Bara koji se opskrbljuju obrocima u kuhinji ŽENE BARA VELIKOG SRCA.

„ Mit o paralelnim elipsama“ (apokaliptična prozodija) Senad M. Karađuzović – (drugo izdanje) - izdavačka kuća JERUSALIM – Bar 2021.
...“i ja sam se nada koncu svijeta
a moj kraj stiže sa fijukom uragana“.
Guillaume Apollinaire (1880 – 1918)
Koliko smisla je imalo pisati o ljubavi 1994. i još pri tome objašnjavati smisao ljubavi u vrijeme neizvjesnosti i sankcija, na teritoriji koja bi iz dana u dan mjenjala granice i imena i značaj?

Nebesa znaju. Ali vjerujem, dvadeset i sedam godina kasnije da je pisce moje generacije od topovskih kanonada i praznih želudaca spasilo upravo pisanje o MOGUĆNOSTI LJUBAVI.

Dvadeset i sedam godina kasnije je besmisleno govoriti o Orfeju i Euridici, o Romeu i Juliji, o Ozirisu i Izidi, o Adamu i Evi...nagriza me sumnja, kako ipak LJUBAV NE POBJEDJUJE SVE, ali se pitam da li je mržnja ciklični trend ili isplivava tek da nas podsjeti kako i to mora, ponekad, na ovim vjetrometinama profijukati kraj nas tek da nas ne ostavi u miru.

Ne pristajem govoriti u ime mržnje, ne bar za ovog života.

Ako sam pisac (makar i manje poznat) u tom slučaju sam i djelić savjesti ovog nesretnog naroda, ili makar djela koji isključuje mržnju kao krajnji oblik zvjerskog iznalaženja rješenja. U tom slučaju pristajem na mogućnost ljubavi kao protivtežu. Ljubav nije krajnost poput mržnje, već ravnoteža i apsolutno odstupanje od ludila i crnila. Ljubav je razum i svjetlost-

IZVINJENJE AUTORA ZA DRUGO IZDANJE
(Kad mrziš ne moraš se izvinjavati – kad voliš izviniti se moraš hiljadu put).

1994. godine u izdanju Međurepubličke zajednice za kulturno prosvjetnu djelatnost – Pljevlja, MIT O PARALELNIM ELIPSAMA je objavljen u tri stotine primjeraka. U decembru iste godine, sam imao promociju knjige u beogradskom kulturnom klubu JAZZBINA.
1995. sam na sajmu knjiga u Herceg Novom gostovao sa istom knjigom. Nakon tog gostovanja, književni kritičar Zoran Rovčanin je napisao kritiku, koju ovdje u cjelosti prenosim.

GOVOR KAO ODLAGANJE NESPORAZUMA

Susret sa poezijom Senadan Karađuzovića predočava mogućnost istinskih nesporazuma kojima čitalac ponekad naglašava svoju prirodnu neraščlanjivu vezu sa govorom kao bitnim preduslovom ljudske komunikacije. Nesporazum izrasta iz objašnjavanja čitaočeve namjere da se skloni u okrilje uspostavljanja pjesme, u središte njenih tokova i račvanja koja se objedinjuju u sponama predodređenim da se među njihovim značenjima odigra drama ljudskog bića.
Odustajanje od naznačenog nesporazuma neminovno će iskazati novinu i osvježenje koje doima pjesnikovog sagovornika zatečenog u preduzimanju prisnijeg i dubljeg prilaza poetskim strukturama Karađuzovićevog govornog čina.

Ne podvrgavajući unaprijed datim misaonim koncepcijama, Senad Karađuzović sintetizuje elementarno osjećanje jezika poneseno u uspomenama sa jednim višim, izražajnim stepenom diferenciranja jezičkog materijala.

U praćenju linije koja se kreće govornom melodijom otkriva se značajno, pomjeranje akcenata sa sintatičkog na čisto leksičke potencijale autorovog stiha. Ući u suštinu tih unutrašnjih odnosa među strukturnim cjelinama autorove metrike može se jedino pod unaprijed datim uslovima da se prihvati pjesnikov lični napor u pružanju čitavog niza varijacionih mogućnosti leksici kojom se povlači granica između pjesnika i čitaoca. To će i donijeti, uostalom, mjeru potrebnog razumijevanja misaone i sintagmatske organizacije pjesnikovog jezika koji je nastavljajući poetske forme i pravce zacrtane u prvoj autorovoj knjizi (DELIRIUM POETIKUM), postigao na težini i na vrijednoj, inspirativnoj mjeri razgraničavanja.

Na toj granici na kojoj pjesnici inače ne prelaze dok pokazuju svu zanimljivost i neizmjernost bića pjesme, ili svog bića (sasvim svejedno) prikrivenu u dubinama jezika, čitalac tek može odgonetnuti smisao autorove težnje da objasni svijetu pjesmu. Ovakav stav prema poeziji iscrtaće neophodne uočljive koordinate na kojima se čitalac ozbiljnije može pozabaviti porukama i organizacijom pjesme i odustati od početnih nesporazuma kojima se u prvom susretu neizostavno nameću svojom naglašenošću. Tako će se najcjelovitije objasniti putevi što vode u svijet autora „Mita o paralelnim elipsama“, neprestano skidanje okova sa jezičkog tkiva pjesme, otkrivanje njegovih kohezionih sila i samoprevazilaženje. Pjesme TENI K ZARA i AUTOPORTRET IZ OZIRISOVOG SNA upozoravaju nas na ovu distinkciju potvrđujući pravo mjesto i osnovanost uočavanja jezičkih osobenosti autorovog pjesničkog samoprijegora.
Kako se dalje i dublje ulazi u strukturu pjesama koje smjenjuju svoju posebnost, tako da se čitalac susreće i sa drugačijim slojevima u Karađuzovićevoj poeziji. Ti slojevi prvenstveno pružaju saznanje o bogatoj leksičkoj orijentaciji autorovog akcentovanja pjesme. Samo što treba naglasiti, leksika nije jedina novina u unutrašnjoj organizaciji „Mita o paralelnim elipsama“, izrazita je i neobičnost sintaksičkih sklopova pjesme, teško se oduprijeti želji da je označimo kao neponovljivu i rijetku. Toliko puta je prekinuta ugodnost melodije u korist novih, nepredvidljivijih odnosa u jezičkom potencijalu, tako se često verbalna prijatnost naglo prekida i poništava donoseći nov i neočekivan misaono-sintagmatski sklop, upečatljiv i rijedak. Ilustraciju ovom uočavanju, ili bolje reći, živu, životnu sliku kao potvrdu, neobično pruža pjesma PRVI INSCENIRANI DIJALOG.

Konstatacija da kvaliteti autorovo pjesme izviru iz njegovih širokih jezičkih mogućnosti bila bi i pored toga nedovoljna i neprecizna. Ima nešto što se čitaocu nameće i što se savjesnom tragaču kroz prostor Karađuzovićeve pjesme ne može pronaći. Možda je sve to vidno iskristalisana nota pjesnikove gorčine pred životom, svjesnost o uzaludnosti ljudskih nastojanja da se spozna moment u tom traganju, koji se obično, a vjerovatno i imenuje kroz svijet pjesme, svijet pjesnika.

Pljevlja 1995. književnik
Zoran Rovčanin